SUDSKA PRAKSA

Član 25. a u vezi sa članom 22. stav 2. Zakona o porezu na promet proizvoda i usluga F BiH. Član 5. Zakon o porezu na promet proizvoda i usluga BiH

STOJI OBAVEZA POREZNOG OBVEZNIKA ZA TROŠKOVE REKLAME NA PODRUČJU DRUGE SUSJEDNE DRŽAVE, JER REKLAMA, MA KAKVA BILA, NE MOŽE SE VRŠITI ISKLJUČIVO NA PODRUČJU JEDNE DRŽAVE, JER SU SREDSTVA PROPAGANDE TAKVA DA SE PROTEŽU NA VIŠE ZEMALJA I PODRUČJA.

Iz obrazloženja:

Presudom Kantonalnog suda u Bihaću, broj i datum navedeni u izreci ove presude, odbijena je tužba tužitelja podnesene protiv rješenja tuženog, broj i datum navedeni u uvodu ove presude, a kojim je odbijena njegova žalba izjavljena protiv rješenja Porezne uprave Kantonalnog ureda …, Komisije za rješavanje žalbe broj: … od … godine a kojim rješenjem je odbijena, kao neosnovana njegova žalba izjavljena na rješenje Inspektora Porezne uprave Kantonalnog poreznog ureda … broj: … od … godine. Tim rješenjem od … godine je naloženo tužitelju da izvrši uplatu ukupno iznosa od 50.368,95 KM a na ime dodatno utvrđenih obveza po osnovu poreza na promet proizvoda i dr. za period od 2003. godine pa do 2007. godine kao i uplatu doprinosa i kamata a sve po obvezama utvrđenih od strane Porezne uprave Kantonalnog ureda …, Odsjek za inspekcijski nadzor po Zapisniku o inspekcijskom nadzoru broj: … od … godine.

Blagovremeno izjavljenim Zahtjevom za vanredno preispitivanje sudske odluke tužitelj osporava odluku Kantonalnoga suda u Bihaću smatrajući da je ista donesena uz povrede odredbi federalnoga zakona kao i povredi pravila federalnoga zakona o postupku. Smatra da je stav prvostepenoga suda pogrešan, jer obaveze po osnovu izvršenog prometa prodaje pločica za obilježavanje trupaca kupcu JP za 2003., 2004. i 2005. godinu je oslobođeno plaćanja poreza jer se radi o opremi. Smatra da nije u obavezi kao prodavalac da utvrđuje u koju svrhu kupac kupuje njegov proizvod a niti je u obavezi da provjerava da li kupac kupljenu robu upotrebljava u svrhu koju je naveo u narudžbenici. Također, smatra da obavezivanje na isplatu dodatno utvrđenog poreza na promet proizvoda i usluga od 1.173,50 KM po osnovu ino-fakture sa obračunatom kamatom je nepravilno jer se obaveza temelji na odredbi člana 22. stav 2. alineja 2. i člana 25.Zakona o porezu na promet proizvoda i usluga a ta odredba se odnosi na situaciju kada strano pravno lice uslugu tužitelju vrši na teritoriji Federacije BiH dok je, u konkretnom slučaju, suprotna situacija. Predložio je da se zahtjevu udovolji, te presuda ukine i predmet vrati istom sudu na ponovno odlučivanje odnosno preinači i udovolji tužbenom zahtjevu.

Tuženi nije dostavio odgovor na zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke.

Ovaj sud je ispitao prvostepenu presudu u smislu odredbe člana 41. stav 1. i 2. Zakona o upravnim sporovima („Službene novine F BiH“, broj: 9/05) pa je odlučio kao u izreci ove presude iz sljedećih razloga:

Postupajući po podnesenoj tužbi od strane tužitelja prvostepeni sud je zauzeo pravni stav istovjetan pravnom stavu osporenoga rješenja tuženoga od … godine, te odbio sve prigovore tužitelja, a pri tome u cijelosti prihvatio pravne stavove upravnih organa iz osporenih rješenja. Naime, upravni organi i prvostepeni sud smatraju da u konkretnom slučaju nije bilo uvjeta za bezporeznu prodaju pločica za obilježavanje trupaca, jer prema članu 5. i 7. stav 1. tačka 1. Zakona o porezu na promet proizvoda i usluga se promet proizvoda oporezuje na promet proizvoda namjenjenih krajnjoj potrošnji.

Ovakav pravni stav prvostepenoga suda izražen u osporenoj odluci, kao i u osporenom rješenju je pogrešan.

Naime, ni prvostepeni sud niti tuženi ne odgovaraju na prigovore tužitelja koje isti ističe tokom cijeloga postupka, a to je da je u cijelosti ispunio uvjete iz člana 8. Zakona o porezu na promet proizvoda i usluga („Službene novine F BiH“, broj: 49/02 – prečišćen tekst, 37/03, 14/04 i 39/04) odnosno čl. 5. Zakona o porezu na promet proizvoda i usluga („Službeni glasnik BiH“, broj: 62/04), jer posjeduje narudžbenicu sa pismenom ovjerom kupca (pismena izjava kupca) te da je izdao fakturu sa napomenom o prodaji bez uračunavanja poreza, a da prema članu 9. stav 1. istoga federalnog zakona je bilo propisano da opremu za registrovanu djelatnost pravna lica mogu nabavljati bez plaćanja poreza na promet proizvoda.

Ni prvostepeni sud ni tuženi ne navode šta je to tužitelj trebao da učini da bi spriječio ovakvu prodaju bez plaćanja poreza na promet proizvoda tj. koje mu se radnje stavljaju na teret. Naime, u spisu predmeta postoji narudžbenica za pismenom izjavom JU o bezporeznoj kupoprodaji, kao i faktura – da je tako i izvršen prenos predmeta kupoprodaje. Kako se radi o pločicama za obilježavanje trupaca, obzirom na djelatnost kupca je i sasvim logično da se radi o njegovoj opremi i to pomoćnoj opremi za obilježavanje trupaca, pa je svako drugo tumačenje ne samo protivno propisima nego i zdravoj logici.

Šta se smatra opremom bilo je regulisano odredbom člana 10. citiranog federalnog Zakona, odnosno članom 4. stav 2. državnog zakona, pa je određeno šta se smatra osnovnim sredstvima za pojedine djelatnosti, a šta opremom, a sve prema propisima o amortizaciji. Naravno, da propisi ne mogu u svakoj djelatnosti nabrojati baš sve šta spada u opremu, ali postoji kako jezičko tako i logično tumačenje koje je nesumnjivo na strani tužitelja i njegovih navoda.

Prema tome, po mišljenju ovoga suda i nema obaveze tužitelja na plaćanje poreza na promet proizvoda i usluga po osnovu prodaje pločica za obilježavanje trupaca ne spadaju u krajnju potrošnju, kako to ocjenjuje prvostepeni sud i upravni organi, nego predstavlja opremu a što sam kupac identifikuje prilikom nabavke davanjem pismene izjave, pa kako je tako urađeno, to su ispunjeni uvjeti iz člana 8. i 9. stav 1. člana 4. i 5. citiranih Zakona o porezu na promet proizvoda i usluga za bezporeznu prodaju, pa je iz tih razloga preinačenjem prvostepene presude ovaj sud i poništio kako osporeno rješenje tako i prvostepeno rješenje, pa je tako poništena dodatna obaveza u ukupnom iznosu od 39.745,84 KM u pogledu obaveze na plaćanje poreza na promet prodatih pločica za obilježavanje trupaca (7.823,20+5.508,04-za 2003. godinu, 7.584,00 KM +4.967,20 KM – za 2004. godinu, 7.845,20+6.018,20 KM – za 2005. godinu).

U pogledu drugog prigovora tužitelja istaknutog u Zahtjevu za vanredno preispitivanje sudske odluke, a za iznos od 1.173,50 KM (+kamata od 743,10 KM) po osnovu ino-faktura, radi se o utvrđenoj obavezi tužitelja za troškove promidžbe po ugovoru (knjiženo na k-tu 34890) dobavljača U. d.o.o. Z., faktura ispostavljena dana … godine i to za usluge propagande na području Republike Hrvatske, pa kako je strano pravno lice učinilo uslugu domaćem pravnom licu to su prvostepeni sud i upravni organi pravilno obvezali tužitelja jer prema odredbi člana 25. a u vezi sa članom 22. stav 2. Zakona o porezu na promet proizvoda i usluga, poreski obveznik je domaće pravno lice, jer se promidžba ma kakva ona bila ne može vršiti isključivo na teritoriji jedne države, jer su danas sredstva propagande (informisanja) takve da se protežu na više zemalja i područja a sam tužitelj u toku ovoga dugotrajnoga postupka nije ni pokušao da dokaže da se ta promidžba isključivo obavljala na području Republike Hrvatske jer bi jedino u tom slučaju mogao biti oslobođen plaćanja ove obaveze. Sama činjenica da se radi o stranoj firmi za promidžbu kao i da je u ugovoru naznačeno da se promidžba odnosi na teritoriju Republike Hrvatske samo po sebi ne mijenja ovakvu pravnu situaciju iz razloga gore navedenih.

Iz tih razloga sud je ovaj prigovor tužitelja (ino faktura) istaknutog u Zahtjevu za vanredno preispitivanje sudske odluke odbio kao neosnovan.

U pogledu drugih obaveza koje su bile predmet kako upravnoga postupka tako i upravnoga spora tužitelj Zahtjevom za vanredno preispitivanje sudske odluke ne osporava, pa na taj način kako ovaj sud isključivo ispituje prvostepenu presudu u okviru postavljenih prigovora i osporenog dijela to je za ostatak duga od ukupno 8.706,51 KM (porez na dodatna primanja, porez na promet usluga, doprinosi i kamata) nije ni raspravljao jer to u samom Zahtjevu za vanredno preispitivanje sudske odluke nije ni osporeno, odnosno u tom pogledu nije osporena prvostepena presuda, pa samim tim ni upravna rješenja.

Naime, u konkretnom slučaju ovaj spor traje od 2003. godine (utvrđena prva dodatna obaveza) tj. 2008. godine inspekcijski nadzor) tj. više od deset godina pa bi bilo kakvo ukidanje i vraćanje na ponovni postupak dovelo do povrede člana 6. Evropske konvencije o dužini trajanja postupka i prava na pravično suđenje, jer i više je nego očigledno da je pogrešnim tumačenjem kako upravnih organa tako i prvostepenog suda došlo do utvrđivanje ovakve obaveze tužitelja i to bez njegovog prava na isticanje prigovora tj. izbjegavanje davanja odgovora tužitelju na njegove istaknute prigovore. Tokom cijeloga trajanja postupka tužitelj navodi da je djelatnost kupca takva da je data izjava o bezporeznoj prodaji logična, a sa druge strane da se radi o opremi a ne krajnjoj potrošnji niti reprodukcionom materijalu (kako na jednom mjestu ističe upravni organ) a nitko i ne pokušava da mu na te sasvim logične i pravno utemeljene prigovore, odgovori.

Iz tih razloga gore navedenih ovaj sud je u sporu pune jurisdikcije a primjenom odredbe člana 46. stav 1. i 2. Zakona o upravnim sporovima donio presudu kojom je zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke djelimično uvažio te presudu preinačio i djelimično uvažio tužbu poništavajući osporeno rješenje kao i prvostepeno rješenje za iznos od 39.745,84 KM dok je za preostali dio i to za iznos od 8.706,51 KM (nije ni osporen) i iznos od 1.173,50 KM i kamate od 743,10 KM Zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke odbio kao neosnovano postavljen, pa je samim tim ostala obaveza tužitelja od ukupno 10.623,11 KM (50.368,95- 39.745,84=10.623,11 KM).

(Presuda Vrhovnog suda Federacije BIH, broj: 01 0 U 001037 15 Uvp od 07.07.2016. godine)

Član 386. stav 1. Zakona o parničnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine

U SPORU PUNE JURISDIKCIJE STOJI PRAVO TUŽITELJA NA NAKNADU TROŠKOVA SPORA, JER JE MERITORNO RIJEŠENA UPRAVNA STVAR I UDOVOLJENO ZAHTJEVU TUŽITELJA U CIJELOSTI.

Iz obrazloženja:

Presudom Kantonalnog suda u Sarajevu, broj i datum navedeni u uvodu ove presude, uvažena je tužba tužitelja (stav 1. izreke), poništeno osporeno rješenje tuženog, broj… od … godine (stav 2. izreke), stavom 3. izreke poništeno osporeno rješenje tuženog broj… od … godine, kao i prvostepeno rješenje direktora Kantonalne administrativne službe tuženog za Kanton … matični broj: … od … godine, u dijelu koji se odnosi na tačku 4. dispozitiva prvostepenog rješenja, koji se preinačava, te riješeno (stavom 4. izreke presude) da će se sredstva iz tačke 1., 2. i 3. dispozitiva prvostepenog rješenja osigurati iz doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje vojnih osiguranika i iz budžeta institucija Bosne i Hercegovine. Ujedno je stavom 5. izreke presude u preostalom dijelu osporeno rješenje od … godine i prvostepeno rješenje ostalo na snazi, a stavom 6. izreke presude obavezan tuženi da tužitelju isplati troškove upravnog spora u iznosu od 561,60 KM u roku od 30 dana.

Protiv pobijane presude prvostepenog suda tuženi je podnio zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke samo u pogledu stava 6. izreke presude kojim je obavezan na plaćanje troškova upravnoga spora od 561,60 KM. Smatra da u konkretnom slučaju nije bilo osnova za obavezivanje na plaćanje troškova, jer ovom presudom nije upravna stvar okončana, niti je odlučeno o zahtjevu tužitelja, pa samim tim tuženi nije izgubio u cjelosti upravni spor. Smatra da je stav prvostepenog suda neutemeljen i neprihvatljiv, pa je predloženo da se u pogledu stava 6. izreke prvostepene presude ukine odluka o troškovima spora.

Tužitelj je u odgovoru na zahtjev istakao da se iz dispozitiva prvostepene presude vidljivo da je tužba uvažena, odnosno da je prvostepeni sud donio odluku u meritumu, te da se neće voditi drugi spor, pa je stoga sud i morao odlučiti o zahtjevu tužitelja za naknadu troškova. Predložio je da se zahtjev odbije kao neosnovan.

Ovaj sud je na osnovu člana 45. Zakona o upravnim sporovima (“Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine”, broj: 9/05) ispitao zakonitost pobijane presude u granicama zahtjeva i povreda propisa iz člana 41. tog zakona, pa je odlučio kao u izreci presude iz slijedećih razloga:

Ovaj sud nalazi da je zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke tuženog, podnesen protiv presude prvostepenog suda u pogledu odluke o troškovima postupka neosnovan.

Kako Zakon o upravnim sporovima ne sadrži odredbe kojima se propisuje naknada troškova upravnog spora, to se u ovoj stvari, u smislu člana 55. navedenog zakona, shodno primjenjuju odgovarajuće odredbe zakona kojim je uređen parnični postupak. Odredbom člana 386. stav 1. Zakona o parničnom postupku (“Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine”, broj: 53/03, 73/05 i 19/06) propisano je da je stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna protivnoj stranci nadoknaditi troškove, dok je odredbom člana 397. stav 3. tog zakona propisano da kada se ukine odluka protiv koje je podnesen pravni lijek i predmet vrati na ponovno suđenje, ostavit će da se o troškovima postupka u povodu pravnog lijeka odluči u konačnoj odluci.

Prema citiranim zakonskim odredbama pravilno je postupio prvostepeni sud kada je zahtjev tužitelja za naknadom troškova upravnog spora udovoljio shodnom primjenom citiranog člana 386. stav 1. Zakona o parničnom postupku.

Naime, suprotno prigovorima tuženog, odredba člana 386. stav 1. Zakona o parničnom postupku jasno reguliše da se troškovi dosuđuju prema načelu uspjeha u parnici, odnosno da stranka koja u cijelosti izgubi parnicu je dužna protivnoj stranci i naknaditi troškove.

Kako je pobijenom presudom prvostepenoga suda (čije se vanredno preispitivanje traži u zahtjevu tuženog u pogledu troškova upravnoga spora) uvažena tužba tužitelja i meritorno riješena ova upravna stvar, tako što je poništavanjem osporenih i prvostepenog rješenja odlučeno da će se sredstva osigurati iz doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje vojnih osiguranika i iz budžeta institucija Bosne i Hercegovine (tačka 4. izreke prvostepene presude) za penziju tužitelja, a što upravo i tužitelj postavlja u tužbenom zahtjevu, to je u cijelosti riješena ova upravna stvar u sporu pune jurisdikcije, pa i stoji pravo tužitelja na naknadu troškova spora. Kako je, prema tome, u konkretnom slučaju pobijanom presudom meritorno riješena upravna stvar, te udovoljeno zahtjevu tužitelja u cijelosti, to se odluka prvostepenoga suda o osnovanosti zahtjeva tužitelja za naknadu troškova spora ukazuje pravilnom i na zakonu zasnovanom, jer je na osnovu odredbe člana 386. stav 1. Zakona o parničnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine u cijelosti uspio u parnici.

Pri tome treba istaći da je pobijanom presudom, suprotno tvrdnjama tuženog, ova upravna stvar u potpunosti riješena, odnosno upravni postupak je pravosnažno okončan (odlučeno u cijelosti o zahtjevu tužitelja), tako da se i paušalne i ničim argumentovane tvrdnje tuženog da nije u cijelosti izgubio upravni spor ukazuju neosnovanim.

Imajući u vidu naprijed izneseno ovaj sud je, primjenom člana 46. stav 1. Zakona o upravnim sporovima, zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke odbio.

(Presuda Vrhovnog suda Federacije BIH, broj: 09 0 U 015050 12 Uvp od 23.06.2016. godine)

Član 34. Zakona o eksproprijaciji („Službene novine FBIH, broj: 70/07)

PRAVOSNAŽNO RJEŠENJE O EKSPRORIJACIJI IMA SE PONIŠTITI PO ZAHTJEVU RANIJEG VLASNIKA, AKO KORISNIK EKSPRORIJACIJE U ROKU OD 3 GODINE OD PRAVOSNAŽNOSTI TOGA RJEŠENJA, NIJE IZVRŠIO, PREMA PRIRODI OBJEKTA, ZNAČAJNIJE RADOVE NA TOM OBJEKTU.

Iz obrazloženja:

Presudom Kantonalnog suda u Mostaru broj: 07 0 U 004796 11 U od 18.03.2014.godine uvažena je tužba tužitelja podnesena protiv rješenja tuženog broj: … od … godine (stav I izreke), poništeno to rješenje i upravna stvar riješena tako da se odbija kao neosnovana žalba A. d. d. 1. izjavljena protiv rješenja Grada Mostara, Odjel za finansije i nekretnine broj: … od … godine i utvrđuje da je na snazi rješenje Grada Mostara, Odjel za finansije i nekretnine broj: …. od … godine (stav II, III i IV izreke) i tužena obavezuje da tužitelju nadoknadi troškove spora u iznosu od 723,60 KM u roku od 15 dana (stav V izreke). Osporenim rješenjem tuženog broj: … od … godine poništeno je rješenje Grada Mostara, Odjel za finansije i nekretnine broj: … od … godine u predmetu izmjene pravosnažnog rješenja o eksproprijaciji (tačka I dispozitiva) i predmet vraćen prvostepenom organu na ponovni postupak (tačka II dispozitiva), a prvostepenim rješenjem od … godine poništeno je pravosnažno i izvršno rješenje o eksproprijaciji Zavoda za geodetske i imovinske poslove Skupštine opštine Mostar broj: … od … godine, kojim su potpuno eksproprisane nekretnine bliže označene kao k.č. …, površine … m2 i k.č. …, površine … m2, obje upisane u zk. ul. broj … k.o. J., zemljišno-knjižno vlasništvo M.K.M. i još 23 suvlasnika, a u stvarnom posjedu i korištenju M.M. pok. M. iz J. sa 1/1 dijela (tačka I dispozitiva), određeno da se izvršeni upis prava državne svojine i nosioca prava raspolaganja na nekretninama koje su bile eksproprisane rješenjem iz tačke I ima brisati i uspostaviti zemljišno-knjižno stanje koje je prethodilo eksproprijaciji (tačka II dispozitiva), određeno da je sa danom pravosnažnosti ovog rješenja korisnik eksproprijacije dužan predati vlasniku u posjed nekretnine koje su bile eksproprisane rješenjem iz tačke I dispozitiva rješenja (tačka III dispozitiva), kao i da će se, u slučaju spora, imovinski odnosi između korisnika eksproprijacije i ranijih stvarnih korisnika, rješavati pred nadležnim Općinskim sudom u Mostaru (tačka IV dispozitiva).

Zahtjevom za vanredno preispitivanje sudske odluke, A. d.d. M., kao zainteresovano lice, osporio je pravilnost i zakonitost presude prvostepenog suda zbog povrede federalnog zakona i povrede pravila federalnog zakona o postupku koja je mogla biti od uticaja na rješenje stvari. U zahtjevu navodi da je prvostepeni organ donio zaključak broj: … od … godine kojim je određeno vještačenje po vještaku građevinske struke kako bi se sa sigurnošću utvrdilo da li su započeti radovi na izgradnji valjaonice aluminija, ali to vještačenje nije nikada provedeno, pa smatra da prvostepeni sud na osnovu nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, samo održavanjem javne rasprave, nije mogao utvrditi da navedeni radovi nisu započeti, jer se sporno pitanje „da li je bilo građevinskih radova“, moglo riješiti samo vještačenjem. Predložio je da se njegov zahtjev uvaži i osporena presuda ukine ili preinači.

Tužitelj nije dostavio odgovor na zahtjev za vanredno preispitivanje, dok je tuženi predložio da se zahtjev uvaži.

Ovaj sud je na osnovu člana 45. Zakona o upravnim sporovima (“Službene novine Federacije BiH”, broj: 9/05), ispitao zakonitost pobijane presude u granicama zahtjeva i povrede propisa iz člana 41. stav 2. tog zakona, pa je odlučio kao u izreci ove presude iz sljedećih razloga:

Prvostepeni sud je prilikom odlučivanja našao da je tužba tužitelja osnovana, jer su svi učesnici uviđaja od … godine mogli sami pomoću čula vida utvrditi da na eksproprisanom zemljištu nije započeta izgradnja nikakvog objekta i da za takvo utvrđenje nije ni bilo potrebno angažovanje stručnog lica, kao i da je tužena pogrešno primijenila odredbe člana 239. Zakona o upravnom postupku (smatrajući da je prvostepeni organ morao provesti vještačenje po vještaku građevinske struke kako bi se utvrdilo da li je predmetno zemljište privedeno namjeni, da li je izgrađeno, da li su izvedeni znatniji radovi na objektu po prirodi objekta, tj. da li postoji rekonstrukcija objekta iz koje je vidljivo da je zemljište bilo privedeno namjeni).

Prilikom uviđaja na licu mjesta dana … godine, pored voditelja postupka, punomoćnika tužitelja i vještaka, bili su prisutni i predstavnici zainteresovanog lica A. d.d. M., G.S. i Č.J.. Na zapisniku sa tog uviđaja je konstatovano da je, nakon što je vještak izvršio identifikaciju parcela, konstatovano I to da se radi o zemljištu na kome su dijelom zasađeni vinograd i voćnjak, dok ostali dio predstavlja pašnjak. Ovaj zapisnik je, uz konstataciju voditelj postupka, da na njega nije bilo primjedbi, pročitan prisutnima koji su ga i potpisali, uključujući i predstavnike A. d.d. M..

Tačno je da je zaključkom broj: … od … godine prvostepeni organ odredio provođenje dokaza vještačenjem po vještaku građevinske struke kako bi se utvrdilo da li je zemljište izgrađeno, da li su izvedeni znatniji radovi na objektu po prirodi objekta i da li postoji rekonstrukcija objekta iz koje je vidljivo da je zemljište bilo privedeno namjeni. Međutim, činjenica da ovo vještačenje nije provedeno, nije od uticaja na rješenje ove upravne stvari, jer bi provođenje vještačenja po vještaku građevinske struke bilo bespredmetno, obzirom na stanje zemljišta zatečeno prilikom uviđaja, kada su zatečeni samo vinograd, voćnjak i pašnjak, koji se ne mogu dovesti ni u kakvu vezu sa započinjanjem bilo kakvih radova na izgradnji valjaonice aluminija, u koju svrhu su eksproprisane predmetne nekretnine, obzirom da na zapisniku sa uviđaja nije konstatovano ni da je bar započeto kopanje temelja. Ovo tim prije što je i sam korisnik eksproprijacije A. d.d. M., u toku postupka navodio da ne osporava činjenicu da nije izgrađena valjaonica, ali se pozivao na to da namjera za izgradnju još postoji, da je njena izgradnja u opštem interesu i da se mora posmatrati sa stanovišta mogućnosti izgradnje u okviru postojećih finansijskih sredstava.

Odredbom člana 34. Zakona o eksproprijaciji (“Službene novine Federacije BiH”, broj: 70/07), propisano je da će se pravosnažno rješenje o eksproprijaciji poništiti po zahtjevu ranijeg vlasnika, ako korisnik eksproprijacije u roku od 3 godine od pravosnažnosti tog rješenja odnosno od pravosnažnosti odluke o naknadi ili sporazuma o naknadi, nije izvršio prema prirodi objekta znatnije radove na tom objektu. Kako korisnik eksproprijacije od 1983. godine do danas na eksproprisanom zemljištu nije izvršio nikakve građevinske radove odnosno nikakav objekat nije ni započet sa gradnjom, ovaj sud nalazi da je prvostepeni sud pravilno zaključio da su ispunjeni uslovi da se poništi rješenje o eksproprijaciji predmetnih nekretnina i da se iste predaju vlasniku u posjed.

Donošenjem pobijane presude prvostepeni sud nije povrijedi federalni zakon ili drugi federalni propis, niti je došlo do povrede pravila federalnog zakona o postupku, koja je mogla biti od uticaja na rješenje stvari, zbog čega je, po ocjeni ovog suda, zahtjev zainteresovanog lica za vanredno preispitivanje sudske odluke, neosnovan.

U skladu s izloženim, ovaj sud je zahtjev za vanredno preispitivanje primjenom člana 46. stav 1. Zakona o upravnim sporovima, odbio kao neosnovan.

(Presuda Vrhovnog suda Federacije BIH, broj: 07 0 U 004796 14 Uvp od 28.06.2016. godine)

Član 8. stav 1. i 2. u vezi sa član 4. Zakona o upravnim sporovima

IZVJEŠĆE O PERIODIČNOM LIJEČNIČKOM PREGLEDU PREDSTAVLJA AKT STRUČNOG ORGANA, KOJIM NIJE ODLUČIVANO O PRAVU TUŽITELJA, PA ISTI NE PREDSTAVLJA UPRAVNI AKT.

Iz obrazloženja:

Rješenjem Kantonalnog suda u Mostaru broj: 07 0 U 007316 12 U od 18.10.2013. godine, odbačena je tužiteljeva tužba podnesena protiv rješenja tuženog, broj i datum navedeni u uvodu ove presude, kojim je, kao neosnovana, odbijena njegova žalba izjavljena protiv rješenja Doma zdravlja M. broj: … od … godine. Tim prvostepenim rješenjem odbijen je, kao neosnovan, tužiteljev prigovor uložen na izvješće o periodičnom liječničkom pregledu Doma zdravlja M. broj protokola … od … godine (u rješenju omaškom navedeno da se radi o postavljenoj dijagnozi i vjerodostojnosti uvjerenja o radnoj sposobnosti od … godine broj: …).

Protiv rješenja prvostepenog suda tužitelj je podnio zahtjev za vanredno preispitivanje iz razloga predviđenih u članu 41. stav 2. Zakona o upravnim sporovima, a zbog povrede federalnog zakona i federalnog zakona o postupku koje su mogla biti od uticaja na rješavanje stvari.

U zahtjevu je istakao da je prvostepeni sud pogrešno ocijenio da osporeni akt tuženog nije upravni akt, a iz razloga što je donosilac osporenog akta Kantonalno ministarstvo zdravstva, dakle upravno tijelo, a njegova upravna ustanova ili organizacijska jedinica je Dom zdravlja M., koji su u odnosu na tužitelja, kao stranku i pacijenta sprovodili svoje ovlasti u skladu sa Zakonom o pravima, obavezama i odgovornostima pacijenata (“Službene novine FBiH” broj 40/10) i uputili ga na pokretanje upravnog spora. Naveo je da su povrijeđene odredbe Zakona o upravnim sporovima, Zakona o inspekcijama, Zakona o zdravstvenoj zaštiti, Zakona o slobodi pristupa informacijama, Zakona o upravnom postupku i Zakona o zabrani diskriminacije, pa je predložio da sud zahtjev usvoji, pobijano rješenje prvostepenog suda preinači, usvoji tužbeni zahtjev i poništi osporeno rješenje tuženog, rješenje prvostepenog organa, te prethodno povezane akte i nalaze Doma zdravlja M. iz ulice … .

U odgovoru na zahtjev za vanredno preispitivanje tuženi je osporio navode zahtjeva kao neosnovane i predložio da se isti odbije kao neosnovan.

Ovaj Sud je na osnovu člana 45. Zakona o upravnim sporovima (“Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine” broj: 9/05) ispitao zakonitost pobijanog rješenja prvostepenog suda u granicama zahtjeva i povrede propisa iz člana 41. stav 2. tog Zakona, pa je odlučio kao u izreci ove presude iz slijedećih razloga :

Iz obrazloženja pobijanog rješenja prvostepenog suda i stanja upravnog spisa proizilazi da je poslodavac tužitelja JP uputio više radnika, među kojima je i tužitelj na periodični liječnički pregled u zdravstvenu ustanovu Dom zdravlja M. . Nakon obavljenog pregleda Dom zdravlja M.r Odjel medicine rada je dana … godine izradio izvješće o periodičnom liječničkom pregledu na obrascu ZP-2, broj protokola …, u kojem je konstatovano da je liječničkim pregledom zaposlenika B.Ž., koji radi na radnom mjestu rukovodilac Službe sigurnosti u Z.l. utvrđeno da je  nesposoban  za obavljanje  gore navedenog radnog mjesta zbog utvrđenih oboljenja (ili patoloških stanja) koja predstavljaju kontraindikaciju za dalji rad na istim, te je u zaključku navedeno da tužitelj nije sposoban za trenutno zanimanje. Dom zdravlja M. dana … godine donio je rješenje kojim je, kao neosnovan, odbijen tužiteljev prigovor uložen na ovo izvješće (omaškom u dispozitivu navodeći da se radi o postavljenoj dijagnozi i vjerodostojnosti uvjerenja o radnoj sposobnosti od … godine broj: … koje je izdato od Doma zdravlja M. Ambulanta opšte medicine C. i dostavljeno od strane tužitelja kao prilog uloženom prigovoru). Protiv navedenog rješenja tužitelj je izjavio žalbu, koju je tuženi odbio osporenim rješenjem.

Rješavajući po tužiteljevoj tužbi, kojom je traženo poništenje ovog rješenja tuženog, prvostepeni sud je pobijanim rješenjem tužbu odbacio cijeneći da osporeno rješenje tuženog nije upravni akt u smislu odredbe člana 8. stav 2. Zakona o upravnim sporovima, jer tim aktom nije odlučeno o izvjesnom pravu ili obvezi tužitelja u nekoj upravnoj stvari, već se konkretna pravna stvar odnosi na ostvarivanje prava iz radnog odnosa tužitelja, odnosno posebne zaštite radnika koji obavljaju specifična radna mjesta za koje se, pored utvrđivanja opšte i posebne radne sposobnosti prilikom zasnivanja radnog odnosa, utvrđuje i da li je u toku trajanja rada na takvom radnom mjestu došlo do promjene u zdravstvenom statusu radnika koji može biti od uticaja na obavljanje poslova tog radnog mjesta, što se utvrđuje periodičnim pregledima takvog radnika, pa je za utvrđivanje svih relevantnih činjenica u vezi takvog pregleda i posljedica koje mogu nastati na radno-pravni status radnika nadležan redovni sud.

Prvostepeni sud donošenjem pobijane odluke nije povrijedio federalni propis, niti pravila federalnog zakona o postupku koja su mogla biti o uticaja na rješenje stvari, zbog čega je, po ocjeni ovog Suda, zahtjev za vanredno preispitivanje neosnovan.

Naime, odredbom člana 8. stav 1. Zakona o upravnim sporovima propisano je da se upravni spor može voditi samo protiv upravnog akta, a stavom 2. istog člana da je upravni akt u smislu tog zakona akt kojim nadležni organ iz člana 4. Zakona o upravnim sporovima rješava o izvjesnom pravu ili obavezi pojedinca ili pravnog lica u nekoj upravnoj stvari. Odredbom člana 4. tog Zakona propisano je da se pod pojmom organ podrazumijevaju organi uprave i upravne ustanove Federacije i kantona, gradonačelnik i općinski načelnik i gradske i općinske službe za upravu kao i institucije koje imaju javna ovlaštenja kad u vršenju javnih ovlaštenja rješavaju o upravnim stvarima.

U konkretnom slučaju osporenim rješenjem tuženog odbijena je tužiteljeva žalba izjavljena protiv rješenja Doma zdravlja M. broj: … od … godine odluke, kojim je odbijen tužiteljev prigovor uložen na izvješće o periodičnom liječničkom pregledu Doma zdravlja M. Odjel medicine rada broj protokola … od … godine, a kojim je utvrđeno da je tužitelj nesposoban za obavljanje navedenog radnog mjesta zbog utvrđenih oboljenja (ili patoloških stanja) koja predstavljaju kontraindikaciju za dalji rad na istim, te je u zaključku navedeno da tužitelj nije sposoban za trenutno zanimanje.

Osporena odluka tuženog ne predstavlja upravni akt određen u smislu naprijed citirane odredbe člana 8. Zakona o upravnim sporovima.

Naime, prema materijalno-pravnom određenju pojma upravnog akta prema Zakonu o upravnim sporovima da bi neki akt mogao biti predmet upravnog spora, potrebno je, pored karaktera pravnog akta i činjenice da se radi o pojedinačnom ili individualnom aktu, da je to akt koji ima karakter vlasti, odnosno koji je donesen u obavljanju javne vlasti nadležnog organa i da se njime rješava o nekom pravu ili obavezi, da je donesen u kakvoj upravnoj stvari i da je donesen u upravnom postupku.

U konkretnom slučaju izvješće o periodičnom liječničkom pregledu Doma zdravlja M. Odjel medicine rada broj protokola … od … godine predstavlja akt stručnog organa kojim nije odlučivano o pravu tužitelja koje mu eventualno pripada ili ne pripada po osnovu ove postavljene dijagnoze. Tek u postupku koji bi se eventualno vodio po osnovu ovog uvjerenja i u njemu utvrđene dijagnoze tužitelj može imati mogućnost da u tom postupku ističe sve ono što je isticao u tužbi i zbog čega smatra da se postavljena dijagnoza i uvjerenje o radnoj sposobnosti ne mogu prihvatiti kao tačni.

Zbog izloženog ovaj Sud nalazi da je pravilan stav prvostepenog suda da osporena odluka tuženog ne predstavlja upravni akt u smislu Zakona o upravnim sporovima, pri čemu nije od značaja činjenica da je tuženi tužitelju dao pogrešnu uputu o pravnom lijeku.

Imajući u vidu naprijed izneseno ovaj Sud je i ostale prigovore iz zahtjeva ocijenio neosnovanim pa je primjenom člana 46. stav 1. Zakona o upravnim sporovima odlučeno kao u izreci.

(Presuda Vrhovnog suda Federacije BIH, broj: 07 0 U 007316 13 Uvp od 07.07.2016. godine)

Član 259. stav 1. Zakona o upravnom postupku

ZAHTJEV ZA ZAŠTITU ZAKONITOSTI JE DOZVOLJEN SAMO U SITUACIJI KADA SE NE MOŽE VODITI UPRAVNI SPOR, JER JE ISTI IZRIČITO ISKLJUČEN ZAKONOM.

Iz obrazloženja:

Presudom Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 06 0 U 7802 15 U od 29.09.2015. godine odbijena je, kao neosnovana, tužiteljeva tužba podnesena protiv osporenog rješenja tuženog, broj i datum navedeni u uvodu ove presude, kojim je uvažen zahtjev za zaštitu zakonitosti Kantonalnog tužilaštva Srednjebosanskog kantona i ukinuto rješenje o odobrenju upisa izvršene privatizacije u sudski registar Agencije za privatizaciju broj: … od … godine. Tim rješenjem Agencije za privatizaciju utvrđen je ukupni kapital JP sa stanjem na dan 30.06.2013. godine u iznosu … KM (što je utvrđeno rješenjem o odobrenju početne bilance stanja broj … od … godine) sa strukturom vlasništva državni kapital 100%, utvrđeno je da je taj državni kapital privatiziran prodajom istog u postupku prodaje metodom tendera u maloj privatizaciji zaključivanjem ugovora o kupoprodaji predmeta tendera između Agencije za privatizaciju, kao prodavca, i A.S. iz B., kao kupca, te je odobren upis izvršene privatizacije u sudski registar kod nadležnog suda u Travniku.

Protiv presude prvostepenog suda tužitelj je podnio zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke iz razloga povrede federalnog zakona i povrede pravila federalnog zakona koje su od uticaja na rješenje ove upravne stvari i to odredbi člana 2., 48., 49. i 50. Zakona o upravnom postupku, člana 2. Zakona o upravnim sporovima, te člana 3. Zakona o privatizaciji preduzeća.

U zahtjevu je naveo da je zahtjev za zaštitu zakonitosti Kantonalnog tužilaštva Srednjobosanskog kantona podnesen suprotno odredbi člana 259. stav 1. Zakona o upravnom postupku, jer se ne radi o situaciji u kojoj se ne može voditi upravni spor, budući je u postupku privatizacije protiv rješenja donesenih u tom postupku osigurana sudska zaštita kroz vođenje upravnog spora, kao i da je zahtjev za zaštitu zakonitosti podnesen neblagovremeno, jer je podnesen po isteku roka od tri mjeseca od dana uručenja stranci, budući u ovom postupku Općina nije imala svojstvo stranke, pa se ovaj rok računa od dana uručenja tužitelju, odnosno podnositelju zahtjeva za vanredno preispitivanje sudske presude, te je istakao je da je tuženi donošenjem osporenog rješenja odredio da se izvrši kontrola privatizacije suprotno zakonskim odredbama koje regulišu privatizaciju.

Osporio je stav iz pobijane presude koji se odnosi na odredbu člana 4. Uredbe o metodologiji za pripremu programa i izradu početne bilance preduzeća za privatizaciju uz pozivanje na član 2. Uredbe u vezi sa članom 1. i članom 26. stav 1. tačka 1. Zakona o privatizaciji preduzeća, koja se upravo odnosi na tužitelja, te istakao da je početna bilanca V.s. B. odobrena sa utvrđenim kapitalom na dan 30.06.2013. godine zbog čega je pogrešna, paušalna i nejasna konstatacija u pobijanoj presudi da su zanemarene činjenice u pogledu elemenata o bilanci stanja i uspjeha u posljednje dvije godine.

Nadalje je istakao da je povrijeđena i odredba člana 39. stav 1. Zakona o upravnim sporovima, jer nisu cijenjeni svi navodi iz tužbe, a posebno oni o nedopuštenosti zahtjeva za zaštitu zakonitosti u situaciji kada je u upravnom postupku osigurana sudska zaštita, pa je predložio da se zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke uvaži i pobijana presuda preinači tako što se tužba uvažava i osporeno rješenje tuženog poništava.

U odgovoru na zahtjev tuženi je osporio zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke kao neosnovan, zbog čega je predložio da se zahtjev odbije.

Općinsko javno pravobranilaštvo B. u odgovoru na zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke takođe je osporilo zahtjev kao neosnovan navodeći da se iz sadržaja zahtjeva ne može zaključiti koje su povrede materijalnih propisa počinjene, odnosno zbog kojih razloga je isti podnesen, te istaklo da podnosilac zahtjeva konstantno zanemaruje činjenicu da su u postupku privatizacije grubo prekršeni materijalni propisi u fazi koja je prethodila postupku privatizacije iz kojih se razloga u daljem postupku uključila Općina B., budući je i podnosiocu zahtjeva i Agenciji za privatizaciju ukazano na propuste učinjene u postupku privatizacije, tako da je Kantonalni sud u Novom Travniku u obrazloženju pobijane presude pravilno doveo u vezu ponašanje tužitelja i Agencije za privatizaciju prije pokretanja procedure za zaštitu zakonitosti pri čemu je potpuno pravilno i zakonito utvrdio nedopuštena ponašanja tih strana i pojasnio proceduru donošenja osnovnog rješenja, te mogućnost njegove izmjene prema odredbama Zakona o upravnom postupku, zbog čega je predloženo da se zahtjev za vanredno preispitivanje odbije kao neosnovan u cijelosti.

Ovaj Sud je na osnovu člana 45. Zakona o upravnim sporovima (“Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine” broj: 9/05) ispitao zakonitost pobijane presude u granicama zahtjeva i povrede propisa iz člana 41. tog Zakona, pa je odlučio kao u izreci presude iz slijedećih razloga :

Iz obrazloženja pobijane presude i stanja upravnog spisa proizilazi da je rješenjem o odobrenju upisa izvršene privatizacije u sudski registar Agencije za privatizaciju broj: … od … godine utvrđen ukupni kapital JP B. sa stanjem na dan 30.06.2013. godine u iznosu … KM (što je utvrđeno rješenjem o odobrenju početne bilance stanja broj … od …godine) sa strukturom vlasništva državni kapital 100% (tačka 1. dispozitiva rješenja); utvrđeno da je taj državni kapital privatiziran prodajom istog u postupku prodaje metodom tendera u maloj privatizaciji zaključivanjem ugovora o kupoprodaji predmeta tendera između Agencije za privatizaciju, kao prodavca, i A.S. iz B., kao kupca (tačka 2. dispozitiva rješenja), te je odobren upis izvršene privatizacije u sudski registar kod nadležnog suda u Travniku (tačka 3. dispozitiva rješenja). Po žalbi Općine B. izjavljenoj protiv ovog rješenja ranije donesenim rješenjem tuženog od … godine poništeno je ovo rješenje Agencije za privatizaciju i predmet vraćen prvostepenom organu na ponovni postupak, jer je cijenjeno da Općini B., kao jedinici lokalne samouprave i osnivaču V.s. pripada svojstvo stranke u upravnom postupku u skladu sa članom 48. Zakona o upravnom postupku i odredbama Zakona o principima lokalne samouprave zbog čega je naloženo da se u ponovnom postupku Općini B. omogući učestvovanje u postupku. Nakon što je u ponovnom postupku Agencija za privatizaciju donijela novo rješenje o odobravanju upisa izvršene privatizacije u sudski registar (rješenje broj: … od … godine) to rješenje nije dostavljeno Općini B., zbog čega je Kantonalno tužilaštvo Srednjobosanskog kantona (po prijemu inicijative Općinskog javnog pravobranilaštva) podiglo zahtjev za zaštitu zakonitosti ističući da zbog nedostavljanja tog rješenja Općina B. nije mogla ulagati pravni lijek na to rješenje što je dovelo do okončanja postupka privatizacije i upisa u sudski registar, a time je povrijeđen zakon na štetu Općine B..

Prilikom rješavanja po ovom zahtjevu za zaštitu zakonitosti donošenjem osporenog rješenja tuženi je zahtjev cijenio osnovanim navodeći u obrazloženju da rešenje Agencije za privatizaciju treba ukinuti, jer prvostepeni organ nije postupio po shvatanju i primjedbama drugostepenog organa i nije omogućio Općini B., kao osnivaču V.s. b. i jedinici lokalne samouprave, da učestvuje u postupku koji je prethodio donošenju spornog rješenja na šta je bio obavezan po članu 8., 133. i 141. Zakona o upravnom postupku, pa općini nije omogućeno da se izjasni o bitnim činjenicama za pravilno rješenje ove uprave stvari i da brani svoja prava i zakonom zaštićene interese, tako da su donošenjem osporenog rješenja povrijeđena pravila postupka što je moglo biti od uticaja na utvrđivanje bitnih činjenica za pravilno odlučivanje zbog čega je navedeno rješenje doneseno na podlozi nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i povredom pravila postupka. Zbog izloženog osporenim rješenjem tuženog uvažen je zahtjev za zaštitu zakonitosti Kantonalnog tužilaštva Srednjebosanskog kantona i ukinuto rješenje o odobrenju upisa izvršene privatizacije u sudski registar Agencije za privatizaciju broj: … od … godine.

Rješavajući po tužiteljevoj tužbi, kojom je traženo poništenje ovog rješenja tuženog, prvostepeni sud je tužbu cijenio neosnovanom smatrajući da je suprotno navodima tužbe zahtjev za zaštitu zakonitosti podignut blagovremeno, obzirom na datum kada je prvostepeno rješenje primljeno na protokolu Općine B., a budući da to rješenje nije dostavljeno Općini B. od strane donosioca. Prvostepeni sud cijenio je neosnovanim navode tužbe koji se odnose na to da je u pitanju rješenje prvostepenog organa koje se odnosi na odobrenje upisa izvršene privatizacije u sudski registar navodeći u obrazloženju pobijane presude da je to iz razloga što je odredbama Zakona o početnom bilansu stanja preduzeća i banaka Federacije BiH propisan sadržaj početnog bilansa, iskazan kao pasivni, neutralni i aktivni podbilans, a odredbama člana 4. Uredbe o metodologiji za pripremu programa i izradu početnog bilansa preduzeća u privatizaciji Federacije BiH taksativno su pobrojani dokumenti koje je preduzeće dužno pribaviti Agenciji za privatizaciju, a iz rješenja o odobravanju početne bilance Agencije za privatizaciju iz 2013. godine se osnovano može zaključiti da su zanemarene činjenice u pogledu elemenata o bilansu stanja i bilansu uspjeha u posljednje dvije godine, kao i u pogledu dokaza o vlasništvu na nekretninama preduzeća, odnosno zemljišno-knjižnih izvadaka za nekretnine u vlasništvu preduzeća zbog čega je cijenjeno da je bilo neophodno podići zahtjev za zaštitu zakonitosti u skladu sa odredbom člana 259. Zakona o upravnom postupku. Kao dodatni razlog navedeno je da je na rješenje Agencije za privatizaciju stavljena klauzula pravomoćnosti sa danom … godine, iako je očigledno da ovo rješenje nije dostavljeno Općini B., kao stranci u postupku, a ranijim rješenjem tuženog je odlučeno da Općina B. ima svojstvo stranke u predmetnom upravnom postupku, zbog čega je prvostepeni sud osporeno rješenje cijenio pravilnim i zakonitim i tužbu odbio.

Imajući u vidu stanje upravnog spisa i obrazloženje pobijane presude zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke pokazuje se osnovanim i to iz razloga jer se osnovano u zahtjevu za vanredno preispitivanje ukazuje na pogrešan stav prvostepenog suda po pitanju dopuštenosti podizanja zahtjeva za zaštitu zakonitosti u konkretnom slučaju.

Naime, odredbom člana 259. Zakona o upravnom postupku (“Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine” broj 2/98 i 48/99) u stavu 1. propisano je da protiv pravomoćnog rješenja donesenog u stvari u kojoj se ne može voditi upravni spor, a sudska zaštita nije osigurana ni izvan upravnog spora, tužitelj ima pravo da podigne zahtjev za zaštitu zakonitosti ako smatra da je rješenjem povrijeđen zakon.

Dakle, navedenom zakonskom odredbom izričito je propisano da se zahtjev za zaštitu zakonitosti može podnijeti od strane nadležnog tužitelja samo u situaciji kada se ne može voditi upravni spor, što znači kada je upravni spor izričito zakonom isključen, a takvi slučajevi propisani su odredbom člana 11. Zakona o upravnim sporovima. U stavu 1. tačka 1.-3. ovog člana propisani su slučajevi kada se upravni spor ne može voditi i to: protiv akata donesenih u stvarima u kojim je sudska zaštita osigurana izvan upravnog spora (tačka 1.), protiv akata donesenih u stvarima u kojim se po izričitoj odredbi zakona ne može voditi upravni spor (tačka 2.) i u stvarima o kojim neposredno, na osnovu ustavnih ovlaštenja, odlučuju domovi Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine ili Predsjednik Federacije Bosne i Hercegovine i jedan od potpredsjednika Federacije Bosne i Hercegovine, odnosno zakonodavno tijelo kantona (tačka 3.). Pri tome je stavom 2. navedenog člana propisano da se u stvarima iz tačke 2. i 3. može voditi upravni spor kada je nadležni organ pri donošenju upravnog akta prekoračio granice svoje nadležnosti ili upravni akt nije donio neposredno na osnovu ustavnih ovlaštenja.

Imajući u vidu citirane zakonske odredbe u vezi sa stanjem upravnog spisa proizilazi da se u konkretnom slučaju nije radilo o situaciji koju ima u vidu odredba člana 259. stav 1. Zakona o upravnom postupku i da iz tog razloga nije bilo dozvoljeno podnošenje zahtjeva za zaštitu zakonitosti.

Naime rješenje Agencije za privatizaciju broj: … od … godine, čije je ukidanje traženo podnesenim zahtjevom za zaštitu zakonitosti, je rješenje o odobrenju upisa izvršene privatizacije u sudski registar koje je doneseno u ponovnom postupku, nakon što je ranije rješenje broj: … od … godine ukinuto rješenjem tuženog broj: … od … godine, a to rješenje tuženog doneseno je po žalbi Općine B., dakle po izjavljenom redovnom pravnom lijeku u upravnom postupku iz čega proizilazi da je postojala mogućnost sudske zaštite u upravnom postupku, odnosno mogućnost vođenja upravnog spora, a time je isključena mogućnost podizanja zahtjeva za zaštitu zakonitosti.

Pri tome, kod nesporne činjenice da to rješenje od … godine, nakon njegovog donošenja, nije od strane Agencije za privatizaciju dostavljeno Općini B., nesporno je i da je ista to rješenje primila uz dopis Općinskog suda u Travniku dana … godine, što znači da je tada, bez obzira na to što joj nije direktno dostavljeno, općina saznala za postojanje ovog rješenja, pa joj je stajala na raspolaganju mogućnost podnošenja prijedloga za obnovu postupka u skladu sa odredbom člana 246. tačka 9. Zakona o upravnom postupku. Međutim, tu zakonsku mogućnost općina nije iskoristila, ali time nisu stvoreni uslovi za podizanje zahtjeva za zaštitu zakonitost u skladu sa odredbom člana 259. Zakona o upravnom postupku, jer ne postoji mogućnost izbora između vanrednog pravnog lijeka i podizanja zahtjeva za zaštitu zakonitosti (kao posebnog slučaja ukidanja rješenja), već se ovaj zahtjev može podnijeti samo u situaciji kada se radi o stvarima u kojim je isključena mogućnost vođenja upravnog spora. Zbog izloženog po podnesenom zahtjevu za zaštitu zakonitosti u konkretnom slučaju tuženi nije mogao meritorno odlučivati na način kako je to učinjeno u osporenom rješenju, već je isti trebao odbaciti kao nedozvoljen, a kako je i odlučeno u ovoj presudi.

Osnovano se u navodima zahtjeva ukazuje i na sadržinu i značaj rješenja Agencije za privatizaciju broj: … od … godine kao rješenja o odobrenju upisa izvršene privatizacije u sudski registar (na šta je podnosilac zahtjeva za vanredno preispitivanje sudske presude osnovano ukazivao i u navodima tužbe). Ovo rješenje se, u skladu sa izričitom odredbom člana 38. Zakona o privatizaciji (“Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine” broj 27/97, 8/99, 32/00, 45/00, 54/00, 61/01, 27/02, 33/02, 28/04, 44/04, 42/06 i 4/09) donosi nakon izvještaja o izvršenoj privatizaciji i istim se samo utvrđuje struktura kapitala prije pokretanja postupka privatizacije (tačka 1. dispozitiva rješenja), utvrđuje se da je taj kapital privatizovan (tačka 2. dispozitiva rješenja) i odobrava se upis izvršene privatizacije u sudski registar kod nadležnog suda u Travniku (tačka 3. dispozitiva rješenja). Obzirom na sadržinu dispozitiva ovog rješenja, te fazu u postupku privatizacije u kojoj se donosi (nakon izvršene privatizacije i sačinjenog izvještaja o tome) osnovano je tužitelj i u tužbi i u zahtjevu za vanredno preispitivanje ukazivao na činjenicu da je postupak privatizacije izvršen i okončan donošenjem ranijih rješenja koja su postala konačna u upravnom postupku.

U tom dijelu je potpuno pogrešan stav prvostepenog suda iz pobijane presude (da su neosnovani navodi tužbe da je u pitanju rješenje koje se odnosi na odobrenje upisa izvršene privatizacije u sudski registar), jer se upravo radi o rješenju o odobrenju upisa u sudski registar, a pitanja prethodno provedenog postupka privatizacije, donošenja programa privatizacije, utvrđenju početne bilance, donošenja rješenja o odobravanju početne bilance i zaključivanja ugovora o kupoprodaji predmeta tendera, predstavljaju pitanja koja su rješavana u već provedenom postupku privatizacije i utvrđivana ranije donesenim rješenjima, kako je to pravilno izneseno u obrazloženju rješenja Agencije za privatizaciju broj: … od … godine.

U takvoj situaciji u kojoj se, dakle, ovim rješenjem samo odobrava upis u sudski registar (već) izvršene privatizacije nije postojala mogućnost da se, na način kako to čini prvostepeni sud, preispituje rješenje o odobravanju početne bilance Agencije za privatizaciju od … godine (koje je prema stanju upravnog spisa postalo konačno u upravnom postupku), niti da se vrši ocjena ispunjenosti uslova za donošenje tog rješenja u skladu sa odredbama člana 4. Uredbe o metodologiji za pripremu programa i izradu početnog bilansa preduzeća u privatizaciji Federacije BiH i u skladu sa odredbama Zakona o početnom bilansu stanja preduzeća i banka Federacije BiH, a niti da se „otklanjaju propusti učinjeni u postupku privatizacije i dovodi i utvrđuje nedopušteno ponašanje tužitelja i Agencije za privatizaciju prije pokretanja procedure za zaštitu zakonitosti“ na način kako se to ističe u odgovoru na zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke Općinskog javnog pravobranilaštva.

Zbog navedenog je ovaj sud primjenom člana 46. stav 1. i 2. Zakona o upravnim sporovima, zahtjev za vanredno preispitivanje uvažio, te riješio kao u izreci ove presude.

(Presuda Vrhovnog suda Federacije BIH, broj: 06 0 I 007802 15 Uvp od 07.07.2016. godine)

Član 8. stav 1. i član 25. stav 1. tačka 2. Zakona o upravnim sporovima Federacije Bosne i Hercegovine

ODLUKA O IMENOVANJU I RAZRJEŠENJU ČLANOVA UPRAVNOG ODBORA NEKOG PRAVNOG LICA NIJE UPRAVNI AKT, PA SE PROTIV TAKVOG AKTA I NE MOŽE VODITI UPRAVNI SPOR.

Iz obrazloženja:

Rješenjem Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 U 016274 12 U od 11.10.2012. godine odbačena je tužiteljičina tužba podnesena protiv rješenja tuženog, broj i datum navedeni u uvodu ove presude, kojim je H.A. imenovana za člana Upravnog odbora Kantonalne javne ustanove … .

Protiv rješenja prvostepenog suda od 11.10.2012. godine tužiteljica je podnijela zahtjev za vanredno preispitivanje osporavajući zakonitost pobijanog rješenja kojim je odlučeno o aktu koji nije bio predmet tužbenog zahtjeva, te navodeći da su povrijeđene odredbe člana 44. Zakona o upravnom postupku, člana 60. do 63. Zakona o upravnim sporovima i člana 14. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda o zabrani diskriminacije po osnovu nacionalne pripadnosti, te političkog i drugog mišljenja. Navela je da je u uvodu pobijanog rješenja odbačena tužba podnesena protiv rješenja Vlade Kantona S. broj … od … godine kojim je izvršeno imenovanje člana Upravnog odbora KJU …, a u obrazloženju je odlučivano o poništenju akta Vlade o razrješenju vršioca dužnosti člana Upravnog odbora KJU…, čije je poništenje traženo posebnom tužbom i vodi se kao poseban upravni spor, zbog čega je predloženo da se pobijano rješenje ukine i izvedu procesne radnje u skladu sa članom 46. Zakona o upravnim sporovima.

Odgovor na zahtjev za vanredno preispitivanje nije dostavljen.

Ovaj Sud je na osnovu člana 45. Zakona o upravnim sporovima („Službene novine FBiH“ broj 9/05) ispitao zakonitost pobijanog rješenja u granicama zahtjeva i povrede propisa iz člana 41. stav 2. toga Zakona, pa je odlučio kao u izreci presude iz slijedećih razloga:

Iz obrazloženja pobijanog rješenja proizilazi da je prvostepeni sud, postupajući po tužiteljičinoj tužbi, istu odbacio na osnovu odredbe člana 25. stav 1. tačka 2. u vezi sa članom 8. Zakona o upravnim sporovima, jer je cijenio da akt koji se tužbom osporava nije upravni akt.

Odredbom člana 8. stav 1. Zakona o upravnim sporovima propisano je da se upravni spor može voditi samo protiv upravnog akta, a stavom 2. istog člana da je upravni akt u smislu tog Zakona akt kojim nadležni organ iz člana 4. Zakona o upravnim sporovima rješava o izvjesnom pravu ili obavezi pojedinca ili pravnog lica u nekoj upravnoj stvari.

U konkretnom slučaju osporeni akt tuženog o imenovanju člana Upravnog odbora Kantonalne javne ustanove …, iako je donesen u formi rješenja od strane organa uprave, nije upravni akt, jer istim nije rješavano o izvjesnom pravu ili obavezi građana ili pravnih lica u nekoj upravnoj stvari. Naime, imenovanje i razrješenje članova upravnog odbora u svim slučajevima vrše organi koji su propisima ovlašteni da ih imenuju, rukovodeći se pri tome načelom cjelishodnosti, neovisno o kakvim se preduzećima-pravnim licima radi, pa ti akti (o imenovanju i razrješenju) kao što su odluke, rješenja i slično, nisu upravni akti u smislu citiranih odredbi Zakona o upravnim sporovima, jer se ne radi o upravnoj stvari, kao jednom od bitnih sadržajnih elemenata upravnoga akta, zbog čega se protiv takvih akata ne može voditi upravni spor.

Pri tome je prvostepeni sud u uvodu pobijanog rješenja pravilno označio odluku tuženog čije je poništenje traženo podnošenjem tužbe, a u obrazloženju je očiglednom omaškom navedeno da se radi o odluci o razrješenju vršioca dužnosti člana Upravnog odbora KJU …, što nije od uticaja na zakonitost pobijanog rješenja, jer je pravilan stav prvostepenog suda da osporena odluka tuženog ne predstavlja upravni akt u smislu Zakona o upravnim sporovima.

Što se tiče navoda zahtjeva o povredi odredbi Zakona o upravnom postupku, Zakona o upravnim sporovima i Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda, ovi se navodi pokazuju neosnovanim jer u konkretnom slučaju (prilikom odbačaja tužbe iz razloga što osporeno rješenje nije upravni akt) nije ni dolazila u obzir primjena ovih odredbi.

Iz navedenih razloga, ovaj Sud je na osnovu člana 46. stav 1. Zakona o upravnim sporovima zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke odbio, jer je prvostepeni sud prilikom donošenja osporenog rješenja pravilno primijenio odredbe člana 25. stav 1. tačka 2. navedenog Zakona i pravilno tužbu odbacio.

(Presuda Vrhovnog suda Federacije BIH, broj: 09 0 U 016274 12 Uvp od 14.07.2016. godine)

Član 24. stav 2. Zakona o upravnim sporovima FBiH

POZIVANJEM TUŽITELJA DA U OSTAVLJENOM ROKU UREDI TUŽBU SE RADI O SUDSKOM, A NE ZAKONSKOM ROKU SA PREKLUZIVNIM POSLJEDICAMA, PA SE NE MOŽE TUŽBA IZ TOG RAZLOGA ODBACITI, JER JE NAKON PROTEKA TOG ROKA DOSTAVLJEN UREDAN ZAHTJEV I TO PRIJE DONOŠENJA ODLUKE.

Iz obrazloženja:

Rješenjem Kantonalnog suda u Bihaću broj: 01 0 U 006965 12 U od 28.08.2012. godine odbačena je tužiteljeva tužba kao neuredna.

Protiv navedenog rješenja tužitelj je, po punomoćniku, podneskom nazvanim žalba osporio zakonitost donesenog rješenja iz razloga povrede odredbi Zakona o upravnim sporovima, te pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja navodeći da je blagovremeno u ostavljenom roku dostavio podnesak u kome je dostavio svu traženu dokumentaciju u još jednom primjerku, koji je uputio sudu putem preporučene pošiljke … godine, pa je predložio da se rješenje ukine i predmet vrati prvostepenom sudu na ponovno rješavanje.

U odgovoru na zahtjev za vanredno preispitivanje tuženi je predložio da se zahtjev odbije.

Rješavajući po navedenom podnesku u skladu sa odredbama člana 40. i 41. Zakona o upravnim sporovima (“Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine”, broj 9/05) kojim je propisano da se protiv odluke donesene u upravnom sporu ne može izjaviti žalba već se može podnijeti zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke, ovaj Sud je na osnovu člana 45. navedenog Zakona ispitao zakonitost pobijanog rješenja u granicama zahtjeva i povrede propisa iz člana 41.stav 2. tog Zakona, pa je odlučio kao u izreci presude iz slijedećih razloga:

Iz obrazloženja pobijanog rješenja i stanja spisa proizilazi da je prvostepeni sud prilikom prethodnog ispitivanja tužbe cijenio da je ista neuredna, jer su tužba i prilozi dostavljeni samo u 1 (jednom) primjerku, zbog čega je rješenjem od 03.08.2012. godine, shodno odredbi člana 24. stav 1. Zakona o upravnim sporovima, pozvao tužitelja da u roku od 8 (osam) dana, od dana prijema rješenja, ukloni nedostatke tužbe sa upozorenjem na posljedice koje će nastati u slučaju nepostupanja po traženju suda. Obzirom da je tužitelj dopis suda primio dana 13.08.2012. godine, te kako je rok za uklanjanje nedostataka tužbe isticao dana 21.08.2012. godine, prvostepeni sud je pobijanim rješenjem od 28.08.2012. godine cijenio da su ispunjeni uslovi iz člana 24. stav 2. Zakona o upravnim sporovima primjenom kojeg člana je tužbu odbacio kao neurednu.

Međutim, ovakav zaključak prvostepenog suda je pogrešan i u suprotnosti je, kako sa zakonskom odredbom primjenom koje je osporeno rješenje donijeto, tako i sa stanjem spisa.

Naime, odredbom člana 24. stav 2. Zakona o upravnim sporovima propisano je da, ako tužitelj u ostavljenom roku ne ukloni nedostatke tužbe, a oni su takvi da sprječavaju rad suda, sud će rješenjem odbaciti tužbu kao neurednu. Iz stanja spisa predmeta se vidi da je u momentu donošenja osporenog rješenja (28.08.2012. godine) sud imao dostavljenu uređenu tužbu (koja je čak predata na PTT službu unutar ostavljenog roka od 8 dana) iz čega proizilazi da nisu bili ispunjeni uslovi iz stava 2. člana 24. navedenog Zakona jer tužba u momentu donošenja rješenja nije sadržavala nedostatke koji bi sprječavali rad suda. Osim prednjeg pogrešan je zaključak suda da je protekom roka od 8 (osam) dana, koji rok je sud sam odredio, tužitelj propustio mogućnost preduzimanja konkretne radnje tj. uređenja tužbe. Ovo iz razloga što se u ovakvim slučajevima ne radi o zakonskim – prekluzivnim rokovima protekom kojih prestaje određeno pravo, kada bi se podnesak smatrao neblagovremenim jer je podnesen po proteku propisanog roka, već o rokovima koji nisu prekluzivne prirode, nego ih sud, shodno svom nahođenju, i okolnostima slučaja, sam određuje, a pri tome ih može ponoviti, pa u određenim okolnostima i produžiti.

Prema tome, kako je pobijana sudska odluka donijeta uz povrede federalnog zakona o postupku koja je mogla biti od uticaja na rješenje stvari, ovaj Sud je primjenom člana 46. stav 1., 2. i 3. Zakona o upravnim sporovima osporeno rješenje ukinuo i predmet vratio Kantonalnom sudu u Bihaću na ponovno rješavanje po tužbi.

(Presuda Vrhovnog suda Federacije BIH, broj: 01 0 U 006965 12 Uvp od 15.09.2016. godine)

Član 36. stav 1. i 2. i član 39. Zakona o upravnim sporovima FBiH

U PRESUDI SE MORAJU OCIJENITI SVI NAVODI TUŽBE I DATI JASNI RAZLOZI ZBOG KOJIH SUD NALAZI DA SU NAVODI TUŽBE OSNOVANI ILI NEOSNOVANI.

Iz obrazloženja:

Presudom Kantonalnog suda u Bihaću broj: 01 0 U 006309 11 U od 22.08.2013. godine, odbijena je kao neosnovana tužba tužitelja, podnesena protiv rješenja tuženog organa, broj i datum navedeni u uvodu ove presude, kojim je odbijena kao neosnovana njihova žalba izjavljena protiv rješenja Općinskog načelnika Općine … broj: .. od … godine. Tim prvostepenim rješenjem odbijen je zahtjev tužitelja za priznanje prava vlasništva na uzurpiranom zemljištu označenom po starom premjeru kao k.č. … oranica površine … m2, uknjiženom u zk. ul. br. … KO … (tačka 1. dispozitiva); tužitelju kao uzurpantu naloženo da narednog dana od dana konačnosti ovog rješenja napusti uzurpirano zemljište opisano u tački 1. (tačka 2. dispozitiva), kao i da će se ovo rješenje izvršiti prinudnim putem ukoliko uzurpant u datom roku ne izvrši naznačenu obavezu (tačka 3. dispozitiva).

Zahtjevom za vanredno preispitivanje sudske odluke tužitelj je osporio zakonitost navedene presude prvostepenog suda zbog povrede federalnog zakona i povrede federalnog zakona o postupku koja je mogla biti od uticaja na rješenje stvari, navodeći da su upravni organi i prvostepeni sud odlučivali izvan zahtjeva stranke i da su dio njegove nekretnine pretvorili u državno vlasništvo, pa ukoliko prvostepena presuda ne bi bila ukinuta, a rješenje upravnog organa provedeno, on bi bio deposjediran sa zemljišta čiji je suvlasnik sa dijelom od 1/4. Predložio je da se njegov zahtjev uvaži, pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostepenom sudu na ponovno odlučivanje.

U odgovoru na zahtjev tuženi je predložio da se zahtjev odbije kao neosnovan.

Sud je na osnovu člana 45. Zakona o upravnim sporovima („Službene novine Federacije BiH“, broj: 9/05) ispitao zakonitost pobijane presude u granicama zahtjeva i povrede propisa iz člana 41. stav 2. tog Zakona, pa je odlučio kao u izreci presude iz sljedećih razloga:

Prvostepeni sud je prilikom odlučivanja presudom odbio tužbu tužitelja kao neosnovanu na osnovu odredaba člana 36. stav 1. i 2. Zakona o upravnim sporovima. U obrazloženju pobijane presude prvostepeni sud obrazlaže da su određeni navodi iz tužbe neosnovani, a pored toga istovremeno navodi i koji navodi tužbe su osnovani i konačno zaključuje da je tužba tužitelja neosnovana, zbog čega je istu odbio, jer je osporeno rješenje pravilno i zakonito.

Ovaj sud nalazi da je pobijana presuda donesena uz povredu odredaba Zakona o upravnim sporovima, a iz razloga što se iz sadržaja izreke i obrazloženja pobijane presude ne može utvrditi zbog čega je donesena ovakva odluka suda koja je kontradiktorna obrazloženju. Ukoliko je prvostepeni sud našao da su neki tužbeni navodi osnovani, a drugi nisu, tužbu nije mogao odbiti kao neosnovanu, pogotovo ne bez jasnog obrazloženja zbog čega je to učinio. Prvostepeni sud je odlučio da tužbu odbije kao neosnovanu primjenom člana 36. stav 1. i 2. Zakona o upravnim sporovima, na koje odredbe se pozvao u svojoj presudi, a u skladu sa odredbom člana 39. stav 1. istog Zakona u presudi je morao cijeniti sve navode tužbe i dati jasne razloge zbog kojih nalazi da su navodi tužbe neosnovani odnosno osnovani, a to znači da se u presudi o svakom tužbenom navodu daje ocjena njegove činjenične ili pravne osnovanosti, tako da bude jasno zašto je određen navod iz tužbe usvojen ili ne. Međutim, iz obrazloženja pobijane presude proizilazi da je prvostepeni sud ocijenio da su pojedini navodi tužbe, koji se odnose na primjenu materijalnog prava i utvrđeno činjenično stanje, osnovani, a pojedini neosnovani, iz čega bi proizilazilo da je tužba osnovana samo djelimično u kom slučaju bi izrekom presude upravni akt trebalo poništiti samo u dijelu u kome ga je sud ocijenio nezakonitim, a u odnosu na dio za koji ocijeni da je upravni akt zakonit, odbiti tužbu kao neosnovanu. U odnosu na bitne navode iz tužbe presuda ne sadrži valjano obrazloženje zbog čega se njena zakonitost na pouzdan način ne može ispitati. Postupajući na prednji način prvostepeni sud je svoju odluku učinio nejasnom, i bez jasnih razloga o tužbenim navodima, što je suprotno pravilima postupka u upravnom sporu.

Iz navedenih razloga, ovaj sud je na osnovu člana 46. stav 2. Zakona o upravnim sporovima odlučio kao u izreci ove presude, da bi u ponovnom postupku prvostepeni sud u skladu sa zakonom i primjedbama ovog suda dao određenu i jasnu ocjenu navoda tužbe i tek nakon takve pravilne ocjene u obrazloženju presude, donio pravilnu i zakonitu odluku.

(Presuda Vrhovnog suda Federacije BIH, broj: 01 0 U 006309 14 Uvp od 10.06.2016. godine)

Član 61. stav 1. i 2. Zakona o građevinskom zemljištu

UPRAVNI SPOR SE MOŽE VODITI SAMO PROTIV UPRAVNOG AKTA, TE AKO JE OSPORENO RJEŠENJE DONIJETO OD STRANE OPĆINSKOG VIJEĆA, KOJIM SE ODBIJA ZAHTJEV STRANKE ZA DODJELJIVANJE GRAĐEVINSKOG ZEMLJIŠTA, NE RADI SE O UPRAVNOM AKTU, NEGO AKTU RASPOLAGANJA.

Iz obrazloženja:

Presudom Kantonalnog suda u Zenici broj: 04 0 U 004154 12 U od 30.05.2012. godine, je odbijena tužba tužitelja kojom su osporavali zakonitost rješenja tuženog broj: … od … godine. Ovim rješenjem je odbijen zahtjev tužitelja za ustupanje građevinskog zemljišta na parcelama označenim kao kč. …, k.č. … i … KO Z. .

Tužitelji su protiv navedene presude prvostepenog suda podnijeli zahtjev za vanredno preispitivanje zbog povrede federalnog zakona. U zahtjevu ističu da su paralelno sa ovim zahtjevom, postavili zahtjev i za legalizaciju poslovnih prostora, pa da je dokaz, izvještaj Službe za upravu geodetskih, imovinsko-pravnih poslova i urbanizam u kojem je pribavljen izvještaj Odsjeka za urbanizam se odnosio na taj predmet, a ne ovaj kojim tužitelji traže ustupanje građevinskog zemljišta u smislu člana 61. Zakona o građevinskom zemljištu, pa je predloženo da se zahtjevu udovolji i prvostepena presuda ukine i predmet vrati prvostepenom sudu na ponovni postupak.

U odgovoru na zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke tuženi je predložio da se isti odbije kao neosnovan.

Ovaj sud je na osnovu člana 45. Zakona o upravnim sporovima („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“, broj 9/05) ispitao pobijanu presudu u granicama zahtjeva i povreda propisa iz člana 41. ovog zakona navedenih u zahtjevu, pa je odlučio kao u izreci ove presude iz slijedećih razloga:

Iz obrazloženja pobijane presude proizilazi da je prvostepeni sud na osnovu činjeničnog stanja utvrđenog u upravnom postupku došao do zaključka da je tuženi u pravilno provedenom postupku, a pravilnom primjenom odredbi Zakona o građevinskom zemljištu u Federaciji Bosne i Hercegovine došao do zaključka da je zahtjev tužitelja za ustupanje predmetnog građevinskog zemljišta neosnovan, te da je tuženi pravilno postupio kada je taj zahtjev odbio, jer tužitelji ne ispunjavaju uvjete predviđene odredbom člana 61. Zakona o građevinskom zemljištu.

Odredba člana 61. Zakona o građevinskom zemljištu Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine F BiH“, broj: 67/05) glasi:

„Na građevinskom zemljištu u državnoj svojini na kojem je izgrađena zgrada bez prava korišćenja zemljišta radi građenja za koju se može naknadno izdati odobrenje za građenje po odredbama Zakona o prostornom uređenju, općinsko vijeće će utvrditi pravo vlasništva u korist graditelja, odnosno njegovog pravnog sljednika, uz obavezu plaćanja naknade za dodijeljeno građevinsko zemljište na korišćenje i za uređenje građevinskog zemljišta.

Prije utvrđivanja prava vlasništva u skladu sa ovim članom, nadležni općinski organ uprave će raspraviti imovinsko-pravne odnose.“

Prema tome, odredbom člana 61. citiranog zakona propisano je da će općinsko vijeće na građevinskom zemljištu u državnoj svojini, na kojem je izgrađena zgrada bez prava korištenja zemljišta radi građenja, za koje se naknadno može izdati odobrenje za građenje po odredbama Zakona o prostornom uređenju utvrditi pravo vlasništva u korist graditelja, ali nakon što raspravi imovinsko pravne odnose. Obzirom na to da je izdavanje odobrenja za gradnju pored, Zakona o prostornom uređenju, regulisano i Zakonom o gradnji Zeničko-dobojskog kantona, pri odlučivanju o predmetnom zahtjevu bilo je neophodno voditi računa i o tome da li su za izdavanje naknadnog odobrenja za gradnju objekta na predmetnom zemljištu bili ispunjeni uvjeti propisani tim zakonom, pa je pri tome, i u toku postupka utvrđeno da se radi o privremenim objektima i da regulacionim planom nije predviđeno postojanje tih objekata.

Odredbama člana 8. stav 1. Zakona o upravnim sporovima (“Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine”, broj: 9/05) je propisano da se upravni spor može voditi samo protiv upravnog akta, a upravni akt u smislu ovog zakona jeste akt kojim nadležni organ iz člana 4. tog zakona (pod kojim pojmom se podrazumijevaju organi uprave i upravne ustanove Federacije i kantona, gradonačelnik i općinski načelnik i gradske i općinske službe za upravu kao i institucije koje imaju javna ovlaštenja kada u vršenju javnih ovlaštenja rješavaju u upravnim stvarima), rješava o izvjesnom pravu ili obavezi pojedinca ili pravnog lica u nekoj upravnoj stvari. Prema odredbama člana 25. stav 1. tačka 2 istog zakona, propisano je da će nadležni sud rješenjem odbaciti tužbu ako utvrdi da akt koji se tužbom osporava nije upravni akt (član 8. stav 1.).

U konkretnom slučaju i po ocjeni ovog suda nisu ispunjene navedene zakonske pretpostavke za pokretanje upravnog spora. Naime, osporeni akt tuženog je akt kojim se odbija zahtjev tužitelja za dodjelu-ustupanje građevinskog zemljišta i isti akt predstavlja akt raspolaganja (neposredna pogodba, a ne provedeni konkurs), pa se kao takav ne može smatrati upravnim aktom, nego aktom poslovanja-raspolaganja i kao takav ne može se pobijati u upravnom sporu

Prema tome, Upravni spor se može voditi samo protiv upravnog akta, a osporeno rješenje je donijeto od strane Općinskog vijeća, a po zahtjevu stranke-tužitelja za dodjelu- ustupanje građevinskog zemljišta, ne na osnovu konkursa, pa se ne radi o upravnom aktu, nego o aktu raspolaganja Općine, a protiv takvih akata se ne može voditi upravni spor

Tačno je da je Općinsko vijeće prilikom donošenje takve odluke dalo mogućnost vođenja upravnog spora kroz svoju pouku, ali taj nedostatak nema karakter bitne povrede pravila postupka i ne može imati za posljedicu niti poništenje rješenja, niti mogućnost samog vođenja upravnog spora, jer je pravni značaj i pravna posljedica ista, pa taj nedostatak uopće ne mijenja ovu pravnu situaciju.

Prema tome, kako je presuda prvostepenog suda donesena uz povrede pravila federalnog zakona o postupku, koja su mogla biti od uticaja na rješenje stvari, to je ovaj sud na osnovu člana 46. stav 1. i 2. Zakona o upravnim sporovima, zahtjev tužitelja za vanredno preispitivanje sudske odluke uvažio, pobijanu presudu preinačio i tužbu odbacio.

(Presuda Vrhovnog suda Federacije BIH, broj: 04 0 U 004154 12 Uvp od 11.02.2016. godine)

Član 41. stav 1. Zakona o upravnim sporovima FBiH

ODLUKA SUDA U FORMI OBAVIJESTI, A KOJOM SE OKONČAVA SUDSKI POSTUPAK, IMA SE SMATRATI ODLUKOM PO ODREDBI ČLANA 41. STAV 1. ZAKONA O UPRAVNIM SPOROVIMA, KOJOM JE PO PODNESENOJ TUŽBI PRAVOSNAŽNO NEGATIVNO ODLUČENO, PA JE PROTIV TAKVE ODLUKE DOZVOLJENO IZJAVLJIVANJE ZAHTJEVA ZA VANREDNO PREISPITIVANJE SUDSKE ODLUKE.

Iz obrazloženja:

Aktom-obavjesti Kantonalnog suda u Mostaru, broj: 07 0 U 009627 14 U od 14.08.2014. godine, tužiteljici je vraćena tužba u upravnom sporu podnesena protiv osporenog rješenja tuženog, broj i datum navedeni u uvodu ovog rješenja, zbog neplaćanja sudske takse, a na osnovu člana 4. stav 1. Zakona o sudskim taksama sa tarifom (“Službene novine Hercegovačko-neretvanskog kantona”, br. 4/09 i 2/13).

Protiv navedene obavjesti prvostepenog suda tužiteljica je podnijela zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke, iz razloga detaljno navedenih u obrazloženju zahtjeva, sa prijedlogom da se zahtjev uvaži, pobijana obavjest ukine i predmet vrati prvostepenom sudu na ponovno rješavanje.

Ovaj sud je odlučio kao u izreci rješenja iz slijedećih razloga:

Članom 17. stav 1. Zakona o parničnom postupku (“Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine”, br. 53/03, 73/05 i 19/06), koji se primjenjuje shodno odredbi člana 55. Zakona o upravnim sporovima (“Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine”, broj: 9/05), propisano je da svaki sud tokom cijelog postupka, po službenoj dužnosti pazi na svoju stvarnu nadležnost.

Nadalje, odredbom člana 41. stav 1. Zakona o upravnim sporovima, propisano je da protiv pravomoćne odluke kantonalnog suda donijete u upravnom sporu stranka može podnijeti zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke Vrhovnom sudu Federacije ili kantonalnom sudu. Kao kriterij za ocjenu nadležnosti suda kojem se može podnijeti ovo vanredno pravno sredstvo, u stavu 2. i 3. navedenog člana citiranog zakona, uzeta je povreda materijalnog zakona odnosno drugog materijalnog propisa zbog kojeg se pobija pravosnažna odluka kantonalnog suda, nezavisno od povrede pravila postupka (jer su pravila postupka gotovo uvijek propisana federalnim zakonom ili drugim federalnim propisom), pa prema tome kada je pravosnažna sudska odluka donesena uz primjenu federalnih materijalnih propisa i kada se zahtjevom za vanredno preispitivanje pobija zbog povrede tih propisa, zahtjev za vanredno preispitivanje te odluke podnosi se Vrhovnom sudu Federacije, putem kantonalnog suda, a kada je odluka donesena uz primjenu kantonalnih materijalnih propisa i pobija se zbog povrede tih propisa ili samo zbog povrede pravila federalnog zakona o postupku, zahtjev za vanredno preispitivanje te odluke podnosi se kantonalnom sudu koji je donio odluku.

Kako prema podacima iz spisa predmeta, a i sadržaja pobijanog akta-obavjesti od 14.08.2014. godine proizilazi da je tužiteljici tužba u upravnom sporu vraćena na osnovu člana 4. stav 1. Zakona o sudskim taksama sa tarifom i da zbog neplaćanja takse prvostepeni sud nije preduzimao nikakve daljnje pravne radnje, te da se predmet smatra završenim, to se po ocjeni ovog suda pobijana obavjest (bez obzira na formu u kojoj je donijeta), shodno članu 41. stav 1. Zakona o upravnim sporovima, ima smatrati odlukom (rješenjem) prvostepenog suda kojom je o podnesenoj tužbi pravosnažno negativno odlučeno.

Prema tome, obzirom da se u konkretnoj upravnoj stvari-poništavanja određenih rješenja o izdatoj urbanističkoj saglasnosti i o izdatom odobrenju za dogradnju postojećeg stambenog objekta, te rušenju izgrađenog objekta nije rješavalo primjenom federalnih materijalnih propisa (tuženi organ se u osporenom rješenju pozvao na Zakon o građenju- “Službene novine Hercegovačko-neretvanskog kantona”, broj 4/13, a prvostepeni sud na navedeni kantonalni Zakon o sudskim taksama sa tarifom), a zahtjevom za vanredno preispitivanje odluka prvostepenog suda se također ne pobija zbog povrede bilo kojeg federalnog materijalnog propisa, to je u skladu sa odredbama člana 41. stav 3. i člana 42. stav 3. i 4. Zakona o upravnim sporovima, kantonalni sud bio stvarno nadležan za rješavanje o podnesenom zahtjevu tužiteljice. Pri tome treba istaći da je Ustavni sud Bosne i Hercegovine u odluci broj U 16/14 od 09.2014. godine (“Službeni glasnik BiH”, broj 99/14) utvrdio da član 3.  Zakona o sudskim taksama sa tarifom (“Službene novine Hercegovačko-neretvanskog kantona”, br. 4/09 i 2/13) nije u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Na osnovu naprijed navedenog ovaj sud se, primjenom člana 41. stav 2. Zakona o upravnim sporovima, a u vezi sa članom 17. stav 1. Zakona o parničnom postupku, oglasio stvarno nenadležnim za postupanje po zahtjevu tužiteljice za vanredno preispitivanje sudske odluke, te je primjenom člana 20. stav 1. Zakona o parničnom postupku, ustupio predmet stvarno nadležnom Kantonalnom sudu u Mostaru na rješavanje o podnesenom zahtjevu.

(Rješenje Vrhovnog suda Federacije BIH, broj: 07 0 U 009627 14 Uvp od 11.11.2016. godine)

Član 223. stav 4. Zakona o upravnom postupku FBiH

KADA PRVOSTEPENI ORGAN DONESE ODLUKU NA OSNOVU FEDERALNOG ZAKONA, O ŽALBI NA TU ODLUKU STVARNO JE NADLEŽAN ISKLJUČIVO FEDERALNI ORGAN UPRAVE.

Iz obrazloženja:

Presudom Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 06 0 U 004534 12 U od 20.04.2012. godine odbijena je tužiteljeva tužba podnesena protiv osporenog rješenja tuženog organa, broj i datum navedeni u uvodu ove presude, kojim je odbijena njegova žalba izjavljena protiv zaključka Službe … Općine K., broj: … od … godine kojim je izvršena ispravka pojedinih parcela, a na katastarskim planovima i ispravka granica parcela tako što su u navedenim popisnim listama, odnosno katastarsko-knjižnim ulošcima površine parcela izmijenjene.

Protiv navedene presude prvostepenog suda tužitelj je podnio zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke zbog povrede federalnog zakona, odnosno Zakona o premjeru i katastru nekretnina; Zakona o upravnom postupku i Zakona o zemljišnim knjigama, a iz razloga detaljno navedenih i obrazloženih u zahtjevu. Predložio je da se zahtjev uvaži, pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostepenom sudu na ponovno odlučivanje.

U odgovoru na zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke tuženi organ i zainteresovano lice su predložili da se isti odbije.

Ovaj Sud je na osnovu člana 45. Zakona o upravnim sporovima (“Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine” broj 9/05) ispitao zakonitost pobijane presude u granicama zahtjeva i povreda propisa iz člana 41. stav 2. tog Zakona, pa je odlučio kao u izreci presude iz slijedećih razloga:

Iz stanja upravnog spisa proizilazi da je prvostepeni organ – Služba … Općine K. rješavala  u  postupku  pokrenutom  po  zahtjevu zainteresovanog lica  iz ovog upravnog spora

B.M. i zaključkom broj: … od … godine izvršila ispravku pojedinih parcela, a na katastarskim planovima i ispravku granica parcela tako što su u navedenim popisnim listama, odnosno katastarsko-knjižnim ulošcima, površine parcela izmijenjene. Navedeni zaključak donesen je uz pozivanje na odredbu člana 217. stav 2. Zakona o upravnom postupku („Službene novine FBiH“ broj 2/98 i 48/99). Rješavajući po žalbi tužitelja izjavljenoj protiv navedenog zaključka prvostepenog organa, tuženi organ – Kantonalna uprava … B. osporenim rješenjem od … godine je žalbu tužitelja odbio kao neosnovanu, pozivajući se takođe na odredbu člana 217. stav 2. Zakona o upravnom postupku, a rješavajući po tužiteljevoj tužbi, prvostepeni sud je poprimio utvrđenim da tuženi, a i prvostepeni organ nisu povrijedili zakon na štetu tužitelja kada su, osporenim rješenjem i navedenim zaključkom, odlučili o zahtjevu zainteresovanog lica u smislu navedene odredbe Zakona o o upravnom postupku radi čega je, po ocjeni prvostepenog suda, tužiteljevu tužbu valjalo odbiti kao neosnovanu.

Međutim, odredbom člana 223. stav 4. Zakona o upravnom postupku (“Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine” broj 2/98 i 48/99) propisano je da protiv prvostepenih rješenja (a i zaključaka) općinskog načelnika i gradonačelnika, odnosno općinskih i gradskih službi za upravu, koja su u upravnom postupku donesena na osnovu federalnog zakona ili drugog federalnog propisa, u drugom stepenu rješava nadležni federalni organ uprave iz odgovarajuće upravne oblasti, ako federalnim zakonom nije utvrđena nadležnost drugog organa.

Iz citirane zakonske odredbe jasno proizilazi da tuženi kantonalni organ uprave uopšte nije bio nadležan da rješava u ovoj upravnoj stvari, jer je o tužiteljevoj žalbi izjavljenoj protiv zaključka prvostepenog općinskog organa donesenog na osnovu federalnog zakona trebao rješavati isključivo nadležni federalni organ uprave. Zbog navedenog proizilazi da tuženi organ nije vodio računa o svojoj stvarnoj nadležnosti za rješavanje o izjavljenoj žalbi (koja je u ovoj stvari mogla biti utvrđena isključivo federalnim zakonom), čime je postupio protivno odredbi člana 24. stav 1. Zakona o upravnom postupku, kojom je propisano da svaki organ uprave u toku cijelog postupka pazi na svoju stvarnu i mjesnu nadležnost. Obzirom na navedeno i prvostepeni sud je pogrešno postupio kada je u meritumu odlučio o tužbi tužitelja podnesenoj protiv osporenog rješenja tuženog organa, jer nije vodio računa o zakonskim odredbama koje regulišu nadležnost organa za rješavanje o žalbi u upravnom postupku.

Iz navedenih razloga ovaj Sud je na osnovu člana 46. stav 2. Zakona o upravnim sporovima zahtjev tužitelja uvažio i pobijanu presudu preinačio tako što je tužbu uvažio, osporeno rješenje poništio i predmet dostavio stvarno nadležnoj Federalnoj upravi … Federacije Bosne i Hercegovine Sarajevo na rješavanje po tužiteljevoj žalbi izjavljenoj protiv navedenog zaključka prvostepenog organa.

(Presuda Vrhovnog suda Federacije BIH, broj: 06 0 U 004534 12 Uvp 2 od 19.10.2016. godine)

Član 33. stav 1. i član 27. stav 4. Zakona o upravnim sporovima Član 382a stav 4. Zakona o parničnom postupku

 KADA SE NE MOŽE RIJEŠITI UPRAVNA STVAR BEZ UPRAVNOG SPISA, A KOJI U TOM ČASU NIJE MOGUĆE PRIBAVITI, ISPUNJENI SU USLOVI ZA ZASTOJ POSTUPKA.

 Iz obrazloženja:

 Kod ovog suda, dana 18.11.2013 godine, zaprimljena je tužba (predata pošti dana 15.11.2012. godine) tužioca M.N. iz Č., koga zastupa punomoćnik S.G., advokat iz M., podnesena protiv rješenja tuženog Federalnog ministarstva …, broj: … od … godine. Na osnovu člana 27. stav 1. i 2. Zakona o upravnim sporovima, ovaj sud je dopisom od 19.11.2013. godine predmetnu tužbu dostavio tuženom na odgovor uz napomenu da uz isti dostavi i kompletan spis predmeta, a sve u roku od 10 dana od dana prijema dopisa. Tuženi je, podneskom od … godine dao odgovor na tužbu u kojem je predložio da se tužba odbije kao neosnovana, jer je po njihovoj ocjeni, osporeno rješenje od … godine pravilno i na zakonu zasnovano. Pri tome, posebno je naglašeno da uz dati odgovor nisu u mogućnosti dostaviti i kompletan spis predmeta, jer se isti nalazi u Inspektoratu u S. od … godine.

 Dopisima ovoga Suda od 04.11.2014. godine i 19.11.2015. godine od tuženog je ponovo traženo dostavljanje predmetnog spisa radi rješavanja ove upravne stvari, pri čemu je tuženi isti razlog nedostavljanja spisa ponovio i u narednim svojim odgovorima od … i … godine.

Na osnovu člana 33. stav 1. Zakona o upravnim sporovima (“Službene novine Federacije BiH”, broj: 9/05) sud rješava spor, po pravilu, na podlozi činjenica koje su utvrđene u upravnom postupku, radi čega je neophodno da tužena strana pošalje sudu sve spise koji se odnose na predmet (član 27. stav 3. citiranog zakona). Istim stavom navedenog člana je propisano da, ako tužena strana u datom roku ne pošalje spise predmeta ili ako izjavi da ih ne može poslati, sud može riješiti stvar i bez spisa ako se tužbom pobija osporeni akt samo iz razloga pogrešne primjene materijalnog prava.

Međutim, osporeni akt, odnosno rješenje tuženog od … godine pobija se i iz drugih razloga (član 27. stav 4. Zakona o upravnim sporovima) zbog čega ovaj Sud nije mogao stvar riješiti bez upravnog spisa, čije dostavljanje kod navedenih okolnosti nije bilo moguće obezbijediti, već je na osnovu člana 382a. Zakona o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“; broj: 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15), koji se primjenjuje shodno odredbama člana

Zakona o upravnim sporovima, zastao sa postupkom u ovoj upravnoj stvari i to na neodređeno vrijeme.

U skladu sa stavom 4. člana 382a. Zakona o parničnom postupku, sud će nastaviti postupak po službenoj dužnosti čim prestanu razlozi koji su izazvali zastoj postupka, odnosno kada tuženi pribavi i dostavi ovom sudu kompletan upravni, ili, eventualno, u zakonom propisanom postupku rekonstruisani upravni spis, na koji način bi prestao razlog koji je izazvao zastoj postupka.

 (Rješenje Vrhovnog suda Federacije BIH, broj: 70 0 U 004350 13 U od 03.11.2016. godine)

Član 5. Zakona o upravnim sporovima. Član 43. stav 3. Zakona o poreznoj upravi Federacije BIH Član 19. stav 2. Zakona o parničnom postupku

 SUD SE NE MOŽE PO SLUŽBENOJ DUŽNOSTI PROGLASITI MJESNO NENADLEŽNIM U UPRAVNOM SPORU ZA KOJI JE PROPISANA ISKLJUČIVA MJESNA NADLEŽNOST DRUGOG SUDA POSLIJE DOSTAVLJANJA ODGOVORA NA TUŽBU, JER JE ODREDBOM ČLANA 19. STAV 2. ZAKONA O PARNIČNOM POSTUPKU TA MOGUĆNOST PROPISANA SAMO DO PODNOŠENJA ODGOVORA NA TUŽBU.

 Iz obrazloženja:

 Rješenjem broj: 09 0 U 016769 12 U od 05.11.2013.godine Kantonalni suda u Sarajevu oglasio se mjesno nenadležnim za postupanje u ovom upravnom sporu, te po pravosnažnosti rješenja spis dostavio stvarno i mjesno nadležnom Kantonalnom sudu u Tuzli smatrajući da je taj sud mjesno nadležan za postupanje u ovom predmetu. Iz obrazloženja rješenja proizilazi da je tužilac tužbom osporio zakonitost rješenja tuženog, broj i datum naveden u uvodu ovog rješenja, kojim je odbijena njegova žalba izjavljena protiv rješenja prvostepenog organa Porezne uprave-Kantonalni ured T. broj: … od … godine, kojim je odbijena žalba tužiocu izjavljena protiv rješenja istog organa broj: … od … godine. Tim rješenjem tužiocu je naložena prinudna naplata javnih prihoda u iznosu od … KM. Kako je donosilac prvostepenog akta u ovoj upravnoj stvari Porezna uprava Kantonalni ured T. sud se pozvao na odredbu člana 5. Zakona o upravnim sporovima i primjenom člana 19. Zakona o parničnom postupku proglasio se mjesno nenadležnim za postupanje po tužbi tužioca.

Pismenim podneskom broj: 03 0 U 015763 16 U od 04.11.2016. godine Kantonalni sud u Tuzli izazvao je sukob mjesne nadležnosti sa Kantonalnim sudom u Sarajevu. U podnesku se poziva na odredbe člana 19. stav 2. Zakona o parničnom postupku, te navodi da Kantonalni sud u Sarajevu nije imao valjan pravni osnov da se po službenoj dužnosti oglasi mjesno nenadležnim, jer je rješenje donio nakon što je od tužene strane zatražio i pribavio odgovor na tužbu. Smatra da je za postupanje po tužbi nadležan Kantonalni sud u Sarajevu, pa predlaže da Vrhovni sud Federacije BiH kao nadležni sud riješi predmetni sukob nadležnosti na način da poništi rješenje Kantonalnog suda u Sarajevu i za suđenje u ovom upravnom sporu odredi Kantonalni sud u Sarajevu.

Rješavajući o izazvanom negativnom sukobu mjesne nadležnosti između Kantonalnog suda u Tuzli i Kantonalnog suda u Sarajevu ovaj sud je odlučio kao u izreci rješenja iz sljedećih razloga:

Prema odredbi član 19. stav 2. Zakona o parničnom postupku (“Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine”, broj 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) sud se može proglasiti po službenoj dužnosti mjesno nenadležnim samo kad postoji isključiva mjesna nadležnost nekog drugog suda, ali najkasnije do podnošenja odgovora na tužbu.

Kantonalni sud u Sarajevu se proglasio mjesno nenadležnim rješenjem od 05.11.2013. godine nakon podnošenja i prijema odgovora tuženog na tužbu tužioca (… godine datum prijema odgovora na tužbu Kantonalnom sudu u Sarajevu).

Predmet ovog upravnog spora je prinudna naplata poreznih obaveza po osnovu dospjele porezne obaveze tužioca. Isključiva mjesna nadležnost u upravnim sporovima propisana je odredbom člana 5. Zakona o upravnim sporovima („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“, broj 9/05), da upravne sporove rješava kantonalni sud i to prema sjedištu prvostepenog organa, odnosno njegove organizacijske jedinice, a odredbom člana 43. stav 3. Zakona o poreznoj upravi Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“, broj 33/02, 28/04, 57/09, 40/10, 27/12, 7/13, 71/14 i 91/15) propisano je da nakon što poreznom obvezniku bude uručen nalog za plaćanje u skladu sa članom 3. stav 1. tačka (12) Zakona i ako porezna obaveza ostane neplaćena, rukovodilac nadležnog poreznog ureda donosi rješenje o pokretanju postupka prinudne naplate, a to rješenje dostavlja se poreznom obvezniku prije poduzimanja konkretnih mjera prinudne naplate.

S obzirom da je u ovom upravnom sporu propisana isključiva mjesna nadležnost drugog suda, Kantonalni sud u Sarajevu se nije mogao po službenoj dužnosti proglasiti mjesno nenadležnim za postupanje u ovom upravnom sporu poslije dostavljenog odgovora tuženog na tužbu tužioca, jer je odredbom člana 19. stav 2. Zakona o parničnom postupku ta mogućnost propisana samo do podnošenja odgovora na tužbu.

Stoga je shodnom primjenom člana 22. stav 4. Zakona o parničnom postupku („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“, broj 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) u vezi sa članom 55. Zakona o upravnim sporovima odlučeno kao u izreci rješenja.

 (Rješenje Vrhovnog suda Federacije BIH, broj: 03 0 U 015736 16 R od 17.11.2016. godine)

Član 2. stav 1., član 14., član 25. stav 1. tačka 3. Zakona o upravnim sporovima

 TUŽILAC, KAO PRAVNI SLJEDNIK RANIJEG DRUŠTVA, KOJE JE U UPRAVNOM POSTUPKU OBAVEZANO NA PLAĆANJE POREZNIH OBAVEZA, IMA AKTIVNU LEGITIMACIJU ZA PODNOŠENJE TUŽBE KOJOM SE POKREĆE UPRAVNI SPOR POD

 ISTIM UVJETIMA KAO POJEDINAC ILI BILO KOJA PRAVNA OSOBA, ALI I DA UČESTVUJE U UPRAVNOM SPORU KOJI SE VODI IZMEĐU DRUGIH STRANAKA RADI ZAŠTITE SVOJIH PRAVA ILI PRAVNIH INTERESA, JER MU JE KAO PRAVNOM SLJEDNIKU POVRIJEĐENO NJEGOVO PRAVO I NEPOSREDNI LIČNI INTERES ZASNOVAN NA ZAKONU, PA SUD NE MOŽE TUŽBU ZAINTERESOVANOG LICA ODBACITI PRIMJENOM ČLANA 25. STAV 1. TAČKA 3. ZAKONA O UPRAVNIM SPOROVIMA.

 Iz obrazloženja:

 Rješenjem Kantonalnog suda u Bihaću broj: 01 0 U 006219 11 U od 21.10.2014. godine odbačena je tužba tužioca primjenom člana 25. stav 1. tačka 3. Zakona o upravnim sporovima, kojom je osporena zakonitost rješenja tuženog, broj i datum navedeni u uvodu presude. Tim rješenjem odbijena je žalba C.N. doo V.K. izjavljena protiv rješenja Porezne uprave Kantonalni ured B., Odsjek za inspekcijski nadzor broj: … od … godine, kojim je obavezan da izvrši uplatu poreznih obaveza po osnovu javnih prihoda u iznosu od … KM i zateznih kamata u iznosu od … KM.

Blagovremeno podnesenim zahtjevom za vanredno preispitivanje tužilac M.C. d.o.o.

V.K. je osporio zakonitost rješenja prvostepenog suda zbog povrede pravila federalnog zakona o postupka. U zahtjevu navodi da je kao tužilac podnio tužbu prvostepenom sudu kao pravni sljednik C.N. d.o.o. V.K. iz razloga što je u međuvremenu došlo do promjene naziva društva, tako da se ne radi o dva subjekta kako to navodi sud u pobijanom rješenju. Kao dokaz da se radi o pravnom sljedniku C.N. d.o.o. V.K. uz tužbu je priloženo rješenje o registraciji Općinskog suda u  Bihaću. Pravno dejstvo  rješenja tuženog i  prvostepenog organa,  kojim  je C.N. d.o.o. V.K. obavezan na plaćanje poreznih obaveza usmjereno je na tužioca, pa tužilac ima pravni interes da podnese tužbu. Predlaže da se zahtjev uvaži i pobijano rješenje ukine.

U odgovoru na zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke tuženi je naveo da ostaje kod navoda iz osporenog rješenja i predlaže da se zahtjev odbije kao neosnovan.

Ovaj sud je na osnovu člana 45. Zakona o upravnim sporovima („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“, broj 9/05) ispitao pobijano rješenje u granicama zahtjeva i povreda propisa iz člana 41. ovog zakona navedenih u zahtjevu, pa je odlučio kao u izreci ove presude iz slijedećih razloga:

Iz obrazloženja pobijanog rješenja proizilazi da je tužilac podnio tužbu protiv rješenja tuženog organa, kojim je odbijena žalba poreznog obveznika C.N. d.o.o. V.K. izjavljena protiv rješenja prvostepenog organa, a kojim je C.N. d.o.o. V.K. obavezan da izvrši uplatu poreznih obaveza po osnovu javnih prihoda u navedenom iznosu. Sud je zaključio da pobijanim rješenjem tuženog, koje se tužbom pobija ne dira u pravo tužioca ili njegov neposredni lični interes zasnovan na zakonu (član 14. Zakona o upravnim sporovima), jer u upravnom postupku nije učestvovao kao pravni sljednik C.N. d.o.o. V.K. radi zaštite svojih prava ili pravnih interesa kao zainteresovano lice, pa je primjenom člana 25. stav 1. tačka 3. Zakona o upravnim sporovima odbacio tužbu tužioca.

Ovaj sud nalazi da je prvostepeni sud pogrešno postupio kada je pobijanim rješenjem odbacio tužbu tužioca iz razloga koje je naveo u obrazloženju pobijanog rješenja. Iz podataka u spisu predmeta proizilazi da je tužilac uz tužbu priložio rješenje o registraciji Općinskog suda u Bihaću broj: 017-0-Reg-10-000574 od 11.01.2010. godine, kojim su u sudski registar, kod subjekta upisa DOO M.C. V.K. upisani podaci o promjeni firme i sjedišta društva, dopuni djelatnosti i promjeni lica ovlaštenog za zastupanje društva, a koje je ranije poslovalo pod firmom d.o.o C.N. V.K.. Prema tome, tužilac kao pravni sljednik ranijeg društva koje je u upravnom postupku obavezano na plaćanje poreznih obaveza kao zainteresovano lice ima aktivnu legitimaciju s obzirom da je u konkretnom slučaju, kao pravnom sljedniku povrijeđeno njegovo pravo i neposredni lični interes zasnovan na zakonu (član 2. stav 1. Zakona o upravnim sporovima). Prema definiciji zainteresovanog lica, ono ima aktivnu legitimaciju za podnošenje tužbe kojom se pokreće upravni spor pod istim uvjetima kao pojedinac ili bilo koja pravna osoba (član 2. stav 1. i član 14. Zakona o upravnim sporovima), ali i da učestvuje u upravnom sporu koji se vodi između drugih stranaka radi zaštite svojih prava ili pravnih interesa, što proizilazi iz ostalih odredaba Zakona o upravnim sporovima, kojima su regulisana procesna prava zainteresovanih lica i obaveza tužioca i suda prema njima. Da tužilac kao pravni sljednik ranijeg društva, koje je u upravnom postupku obavezano na plaćanje poreznih obaveza ima aktivnu legitimaciju, jer mu je kao pravnom sljedniku povrijeđeno njegovo pravo i neposredni lični interes zasnovan na zakonu proizilazi i iz rješenja kojim se pokreće postupak prinudne naplate protiv tužioca, a rješenjem prvostepenog suda broj: 01 0 U 006219 11 U od 20.01.2011. godine (vjerovatno se radi o 2012. godini) uvažen je zahtjev tužioca M.C. d.o.o. V.K. za odgodu izvršenja upravnog akta protiv kojeg je podnesena tužba (dana 02.11.2011. godine) u ovom upravnom sporu do donošenja sudske odluke. Prema tome, prvostepeni sud je u postupku odgode izvršenja upravnog akta od 20.09.2011. godine priznao tužiocu aktivnu legitimaciju za podnošenje zahtjeva za odgodu, a kada je rješavao tužbu tužioca istu je rješenjem odbacio primjenom člana 25. stav 1. tačka 3. Zakona o upravnim sporovima.

Kako u ovom slučaju prvostepeni sud nije mogao primjenom člana 25. stav 1. tačka 3. Zakona o upravnim sporovima odbaciti tužbu tužioca iz razloga navedenih u pobijanom rješenju, ovaj sud je primjenom člana 46. stav 2. i 3. istog zakona odlučio kao u izreci presude, da bi u ponovnom postupku prvostepeni sud odlučio o tužbi tužioca i donio odluku u meritumu cijeneći zakonitost osporenog rješenja u granicama zahtjeva iz tužbe i u granicama zakonskih razloga koje je tužilac naveo u tužbi.

 (Presuda Vrhovnog suda Federacije BIH, broj: 01 0 U 006219 15 Uvp od 13.10.2016. godine)

Član 14. Zakona o komunalnim djelatnostima

Član IV.C.11. Ustava Federacije Bosne i Hercegovine

 ODLUKA O KOMUNALNOJ NAKNADI, KOJA JE DONESENA NA OSNOVU ČLANA REPUBLIČKOG ZAKONA O KOMUNALNIM DJELATNOSTIMA, OSTAJE NA SNAZI SVE DOK USTAVNI SUD FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE, U POSTUPKU OCJENJIVANJA USTAVNOSTI POKRENUTOM NA ZAHTJEV OVLAŠTENOG PODNOSIOCA, NE DONESE PRESUDU DA ODLUKA NIJE U SKLADU SA

 Iz obrazloženja:

Presudom Kantonalnog suda u Novom Travniku broj: 06 0 U 004744 12 U od 30.04.2012. godine odbijena je tužba tužioca podnesena protiv rješenja tuženog, broj i datum navedeni u uvodu ove presude, kojim je odbijena njegova žalba izjavljenoj protiv rješenja Službe za … općine D. broj: … od … godine. Tim prvostepenim rješenjem tužiocu, kao vlasniku podzemnih instalacija (optičkog kabla) na području općine D., utvrđena je obaveza plaćanja komunalne naknade za period od … do .. godine u mjesečnom iznosu od … KM, odnosno u ukupnom iznosu … KM (zaključkom o ispravci greške broj: … od .. godine ispravljena je greška u računanju ukupnog iznosa, koji je u rješenju iznosio … KM).

Blagovremeno podnesenim zahtjevom za vanredno preispitivanje sudske odluke tužilac je osporio zakonitost pobijane presude zbog povrede zakona i povrede pravila postupka. U zahtjevu navodi da je prvostepeni sud u pobijanoj presudi pogrešno utvrdio da je osporeno rješenje od … godine, odnosno Odluka o komunalnoj naknadi Općinskog vijeća D. broj: … od … godine u skladu članom 14. i 15. Zakona o komunalnim djelatnostima. Smatra da se ne može suprotno Zakonu o komunalnim djelatnostima proizvoljno nametati obaveza plaćanja komunalne naknade vlasnicima instalacija, jer instalacije nisu pomenute u tom Zakonu, niti je dužina metra predviđena kao obračunska jedinica, kako je to predviđeno Odlukom. Ukazuje na povredu člana 7. i 8. Zakona o upravnom postupku, jer stranci nije data mogućnost da se izjasni o svim činjenicama i okolnostima koje su važne za donošenje rješenja. Ističe da je Kantonalni sud u skladu sa Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine trebao obustaviti postupak i predočiti predmet Ustavnom sudu koji bi odlučio o ustavnosti općinske Odluke o komunalnim naknadama. Predlaže da se zahtjev uvaži i pobijana presuda ukine ili da ovaj sud obustavi postupak i predoči predmet Ustavnom sudu.

U odgovoru na zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke koji je podnio u ime tuženog Predsjedatelj Općinskog vijeća, predloženo je da se zahtjev odbije kao neosnovan.

Ovaj sud je na osnovu člana 45. Zakona o upravnim sporovima („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“, broj 9/05) ispitao pobijanu presudu u granicama zahtjeva i povreda propisa iz člana 41. ovog zakona navedenih u zahtjevu, pa je odlučio kao u izreci ove presude iz slijedećih razloga:

Prvostepeni sud je ocjenio da je tužilac pravilno obavezan na plaćanje komunalne naknade primjenom člana 2. stav 3. Odluke o komunalnoj naknadi Općinskog vijeća D. broj: … od … godine, koja je donesena na osnovu člana 14. Zakona o komunalnim djelatnostima („Službeni list SRBiH“, broj 20/90), pa je pobijanom presudom odbio tužbu kao neosnovanu, jer navodima tužbe nije dovedena u pitanje pravilnost i zakonitost osporenog rješenja tuženog. Donošenjem pobijane presude prvostepeni sud, suprotno navodima iz zahtjeva za vanredno preispitivanje sudske odluke, nije povrijedio federalni zakon ili drugi federalni propis zbog čega je po ocjeni ovog suda zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke neosnovan, a iz razloga što se u konkretnom slučaju radi o upravnoj stvari utvrđivanje obaveze plaćanja komunalne naknade primjenom odredbe člana 2. stav 3. Odluke o komunalnoj naknadi Općinskog vijeća D. od … godine, kojom je propisano da se komunalna naknada plaća i za nadzemne i podzemne instalacije (elektroinstalacije, telefonske instalacije, instalacije kablovskih operatera, plinovodne instalacije, toplovodne instalacije i druge slične instalacije), te primjenom odredbe člana 9. kojom je utvrđen način obračuna iznosa komunalne naknade za vlasnike podzemnih i nadzemnih instalacija i vrijednost obračunske jedinice-boda. Odredbom člana 6. stav 2. Odluke propisano je da su obveznici plaćanja komunalne naknade i vlasnici nadzemnih i podzemnih instalacija. U zahtjevu za vanredno preispitivanje sudske odluke, kao i u tužbi, tužilac osporava zakonitost Odluke Općinskog vijeća D., jer smatra da nije u skladu sa Zakonom o komunalnim djelatnostima. Odredbom člana 14. stav 1. Zakona o komunalnim djelatnostima, na osnovu kojeg je Općinsko vijeće D. donijelo Odluku o komunalnoj naknadi broj: … od … godine, propisano je da Skupština opštine (sada Općinsko vijeće) propisuje obavezu plaćanja komunalne naknade za korištenje objekata i uređaja zajedničke komunalne potrošnje, a odredbama člana 2. navedene su djelatnosti koje se u smislu ovog zakona smatraju kao djelatnosti od posebnog društvenog interesa. Odredbom člana 15. istog zakona propisano je da se komunalna naknada određuje prema jedinici izgrađene korisne površine (m2) za stambeni i poslovni prostor i objekte društvenog standarda.

Kako je tužiocu, kao vlasniku podzemnih instalacija (optičkog kabla), na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja, (utvrđene dužine optičkog kabla od … m), primjenom Odluke o komunalnoj naknadi, koja je na snazi, utvrđena mjesečna komunalna naknada i ukupan iznos komunalne naknade za 2012. godinu, neosnovani su navodi iz zahtjeva da se predmetna Odluka nije mogla primijeniti u konkretnom slučaju, jer nije u skladu sa Zakonom o komunalnim djelatnostima iz kojeg razloga je i predložio u tužbi da prvostepeni sud obustavi postupak i predoči predmet Ustavnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine, da bi se ocijenila ustavnost Odluke o komunalnoj naknadi. Odluka o komunalnoj naknadi ostaje na snazi sve dok Ustavni sud Federacije Bosne i Hercegovine u postupku ocjenjivanja ustavnosti pokrenutom na zahtjev ovlaštenog podnosioca ne donese presudu da ova odluka nije u skladu sa Ustavom. Međutim, diskreciono pravo suda je da u skladu sa članom IV.C.11. Ustava Federacije ocjeni da li postoji osnov za pokretanje postupka za ocjenu ustavnosti pred Ustavnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine.

Prvostepeni organ je po skraćenom postupku riješio stvar neposredno (člana 139. Zakona o upravnom postupku -„Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“, broj 2/98 i 48/99), jer je na osnovu člana 9. i 11. Odluke i rješenja o odobrenju za građenje Službe za … općine D. broj: … od … godine, kojim je tužiocu odobreno građenje poslovnog objekta polaganja mreže optičkog kabla na dionici most na rijeci U. D.M.-T. u dužini od … m, utvrđena dužina postavljenih instalacija, pa kako se radi o činjenici koja je utvrđena navedenim rješenjem nije bilo potrebe provoditi poseban ispitni postupak, zbog čega ovaj sud smatra da nije povrijeđeno načelo materijalne istine i načelo saslušanja stranke, na koje se povrede tužilac poziva u zahtjevu. Iz navedenih razloga i drugi navodi iz zahtjeva se ukazuju neosnovanim i nemaju uticaja na drugačije odlučivanje u ovoj upravnoj stvari.

S obzirom na navedeno, po ocjeni ovog suda zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke je neosnovan, pa je ovaj sud je primjenom člana 46. stav 1. Zakona o upravnim sporovima odlučio kao u izreci ove presude.

 (Presuda Vrhovnog suda Federacije BIH, broj: 06 0 U 004744 12 Uvp od 04.02.2016. godine)

Član 8. stav 1. , 65. tačka 3. i 4. i član 252 stav 2. Zakona o upravnom postupku FBiH

 AKO JE UPRAVNA STVAR OKONČANA RJEŠENJEM ORGANA KOJI NIJE ORGAN UPRAVE, TO RJEŠENJE NEMA KARAKTER UPRAVNOG AKTA, PA PRVOSTEPENI ORGAN TREBA DONIJETI ZAKLJUČAK KOJIM SE PODNESAK (PRIJEDLOG ZA OBNOVU POSTUPKA) ODBACUJE ZBOG NENADLEŽNOSTI.

 Iz obrazloženja:

 Presudom Kantonalnog suda u Sarajevu broj: 09 0 U 010258 10 U od 24.01.2014. godine uvažena je tužba tužioca, osporeno rješenje tuženog, broj i datum navedeni u uvodu ove presude i zaključak Službe … S.G. S. broj: … od … godine se poništavaju i riješeno da se zahtjev za obnovu postupka odbacuje. Navedenim zaključkom prvostepenog organa odbačen je kao neblagovremen prijedlog tužioca za obnovu postupka koji je okončan rješenjem Komisije … broj: … od … godine.

Blagovremeno podnesenim zahtjevom za vanredno preispitivanje sudske odluke tužilac je osporio zakonitost presude prvostepenog suda zbog povrede federalnog zakona i povrede federalnog zakona o postupku. Tužilac se poziva na odredbe člana 6. stav 1. i člana 22. Zakona o stambenim odnosima, te smatra da je Komisija za … provela postupak na način da mu je onemogućila učešće u postupku, te da se ne radi samo o aktu raspolaganja kako navodi prvostepeni sud u pobijanoj presudi, nego je trebalo utvrditi da prvostepeni organ Služba za … nije nadležan za rješavanje, pa je u takvom slučaju trebalo predmet proslijediti nadležnom organu na rješavanje. Kako se općinska služba nije oglasila nenadležnom za rješavanje, donošenjem zaključka od … godine prihvatila je nadležnost za rješavanje podnesenog prijedloga za obnovu postupka. Predlaže da se zahtjev uvaži i pobijana presuda ukine.

U odgovoru na zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke tuženi je predložio da se zahtjev odbije kao neosnovan.

Ovaj sud je na osnovu člana 45. Zakona o upravnim sporovima (“Službene novine Federacije BiH”, broj 9/05) ispitao zakonitost pobijane presude u granicama zahtjeva i povrede propisa iz člana 41. stav 2. ovog zakona, pa je odlučio kao u izreci presude iz slijedećih razloga:

Prema obrazloženju pobijane presude i podacima u spisu predmeta proizilazi da je tužilac prvostepenom organu podnio dana … godine prijedlog za obnovu postupka (nazvan zahtjev za ponavljanje upravnog postupka) okončan rješenjem Komisije za … broj: … od … godine. Zaključkom broj: … od … godine prvostepeni organ je odbacio prijedlog tužioca za obnovu postupka kao neblagovremen, a rješavajući po žalbi tužioca tuženi je iz istih razloga žalbu odbio kao neosnovanu. Pobijanom presudom prvostepeni sud je tužbu tužioca uvažio, rješenje tuženog i zaključak prvostepenog organa poništio i riješio tako da se zahtjev za obnovu postupka odbacuje iz razloga što rješenje Komisije za … od … godine nije upravni akt nego akt raspolaganja protiv koga se ne može voditi upravni spor, niti obnova postupka, te da o prijedlogu za obnovu postupka rješava organ koji je donio rješenje kojim je postupak okončan.

Po ocjeni ovog suda, suprotno navodima iz zahtjeva za vanredno preispitivanje sudske odluke prvostepeni sud je pravilno postupio kada je odlučio kao u izreci pobijane presude, a iz razloga što se upravni spor može voditi samo protiv upravnog akta (član 8. stav 1. Zakona o upravnim sporovima), a upravni akt u smislu stava 2. istog člana jeste akt kojim nadležni organ iz člana 4. ovog Zakona rješava o izvjesnom pravu ili obavezi pojedinca ili pravnog lica u nekoj upravnoj stvari. Pod pojmom organ u smislu člana 4. istog Zakona podrazumijevaju se organi uprave i upravne ustanove Federacije i kantona, gradonačelnik i općinski načelnik i gradske i općinske službe za upravu, kao i institucije koje imaju javna ovlaštenja kad u vršenju javnih ovlaštenja rješavaju u upravnim stvarima. Iz ovakve definicije pojma upravnog akta slijedi da jedan akt da bi imao svojstvo upravnog akta mora ispunjavati uvjete u pogledu donosioca, autoritativnosti i pojedinačnosti i mora biti donesen u upravnoj stvari. U konkretnom slučaju tužilac je prvostepenom organu podnio prijedlog za obnovu postupka okončanog rješenjem Komisije za … broj: … od … godine, kojim je utvrđeno da H.S. pripada pravo da i dalje nastavi trajno i nesmetano korištenje trosobnog stana, površine … m2 u ulici …, vlasništvo općine …. Donoseći ovakvo rješenje općina … putem Komisije za … je postupila kao davalac stana na korištenje i nosilac prava raspolaganja na predmetnom stanu, a ne kao organ uprave koji vrši javne ovlasti i rješava o predmetu koji nije upravna stvar u postupku davanja saglasnosti za prenos stanarskog prava, pa to rješenje nema karakter upravnog akta, nago akta raspolaganja. Prema odredbi člana 252. stav 2. Zakona o upravnom postupku (“Službene novine Federacije BiH”, broj 2/98 i 48/99) o prijedlogu za obnovu postupka rješava onaj organ koji je donio rješenje kojim je postupak okončan. U konkretnom slučaju postupak je okončan rješenjem Komisije za … broj: … od … godine. Prema tome prijedlog za obnovu postupka se nije mogao podnijeti prvostepenom organu uprave Službi za … općine …, jer taj organ nije donio konačno rješenje, pa nije ni mogao odlučivati o podnesenom prijedlogu za obnovu postupka. Konačno rješenje Komisije nema karakter upravnog akta, nego akta raspolaganja, jer se ne radi o upravnoj stvari, niti je Komisija postupala u vršenju javnih ovlasti. Prvostepeni organ je trebao postupiti u skladu sa članom 65. tačka 3. i 4. Zakona o upravnom postupku (“Službene novine Federacije BiH”, broj 2/98 i član 48/99) i donijeti zaključak kojim se podnesak odbacuje zbog nenadležnosti, jer nije bio nadležan za rad po prijedlogu za obnovu postupka. Kako prvostepeni organ nije postupio po navedenim odredbama, a niti tuženi organ kada je žalbu tužioca odbio kao neosnovanu, prvostepeni sud je pravilno odlučio kada je osporeno rješenje tuženog i zaključak prvostepenog organa poništio i sam riješio stvar tako što je zahtjev, odnosno prijedlog za obnovu postupka okončanog rješenjem Komisije za … broj: … od … godine odbacio, kako je i propisano odredbama člana 65. tačka 3. i 4. Zakona o upravnom postupku.

 Donošenjem pobijane presude prvostepeni sud nije povrijedio federalni zakon, niti je došlo do povrede federalnog zakona o postupku zbog čega je po ocjeni ovog suda zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke neosnovan, pa je ovaj sud primjenom člana 46. stav 1. Zakona o upravnim sporovima odlučio kao u izreci ove presude.

 (Presuda Vrhovnog suda Federacije BIH, broj: 09 0 U 010258 14 Uvp od 17.03.2016. godine)

PRAVNA SHVATANJA UPRAVNOG ODELJENJA OD 11.03.2016. GODINE :

 I.-NIJE DOZVOLJENO tzv. PRIDRUŽIVANJE PRAVOBRANILAŠTVA PODNESENOM ZAHTJEVU ZA VANREDNO PREISPITIVANJE SUDSKE ODLUKE.

 II.-KANTONALNI SUDOVI SU NADLEŽNI ZA RJEŠAVANJE PODNESENIH ZAHTJEVA ZA VANREDNO PREIPSITIVANJE SUDSKE ODLUKE KADA SE PORED KANTONALNIH PROPISA U ZAHTJEVU OSPORAVA I PRIGOVARA POVREDAMA NEKOG LJUDSKOG PRAVA PREDVIĐENOG EVROPSKOM KONVENCIJOM.

PRAVNO SHVATANJE UPRAVNOG ODELJENJA OD 22.11.2016. GODINE:

 PREDSJEDNIK VIJEĆA MOŽE NAKON VIJEĆANJA A PRILIKOM PREGLEDA ODLUKE, A PRIJE POTPISIVANJA, PONOVO ZAKAZATI VIJEĆE U ISTOM SAZIVU RADI PREISPITIVANJA ODLUKE KOJA JE BILA PREDMET VIJEĆANJA.

Sudska praksa predstavlja jednu od komponenti pravnog sistema. Sastoji se iz odluka svih pravnih oblasti svih sudova sa daljom razgranatom strukturom na podgrupe i   područja. U anglosaksonskom pravnom sistemu, za razliku od našeg, sudska praksa ima značaj izvora prava. U kontinentalnom pravu, o ovom pitanju postoje dva suprotna stava. Po jednima sudskoj praksi treba priznati značaj izvora prava, jer usljed dvostepenosti suđenja stavovi viših sudova prodiru kao izvor prava, a po drugima sudskoj praksi ne treba priznati ovaj karakter. U savremenoj teoriji i praksi sve više jača teza o sudskoj praksi kao izvoru prava.