SUDSKA PRAKSA

Oduzimanje i vraćanje predmeta koji su upotrijebljeni za učinjenje krivičnog djela

Član 74. stav 2 Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine

Predmeti u vlasništvu trećeg lica koji su upotrijebljeni za učinjenje krivičnog djela se vraćaju ako njihovo oduzimanje nije apsolutno neophodno, jer ne postoji opasnost da će ponovno biti korišteni za vršenje krivičnih djela, s obzirom na to da će ovi predmeti biti korišteni za vršenje registrirane privredne djelatnosti pravnog lica u čijem su vlasništvu.

Obrazloženje:

“Tokom postupka je dokazano da je osuđeni G.M. kao prevozno sredstvo upotrijebljeno za izvršenje krivičnog djela koristio teretno motorno vozilo i priključno vozilo firme “K” d.o.o. čiji je bio uposlenik. Zakonom je propisano da predmeti koji su upotrijebljeni ili su bili namijenjeni za učinjenje krivičnog djela ili koji su nastali učinjenjem krivičnog djela mogu se oduzeti i kad nisu vlasništvo učinitelja ako to zahtijevaju interesi opće sigurnosti i interesi morala, a takvo oduzimanje tih predmeta mora biti apsolutno neophodno. Sve navedeno Sud cijeni u svakom konkretnom slučaju imajući pri tome u vidu prirodu i namjenu tih predmeta i stepen opasnosti koju oni predstavljaju za opću sigurnost odnosno u kojoj mjeri ti predmeti vrijeđaju moral.

Naime, pobijana presuda je primijenila odredbu člana 74. stav 2. KZ BiH, ali nije utvrdila sve potrebne uslove koje postavlja navedena zakonska odredba, te nije dala obrazloženje zašto smatra da je u konkretnom slučaju potrebno oduzeti predmete koji su u vlasništvu trećeg lica koje nije učesnik u krivičnom postupku u interesu opće sigurnosti i interesu morala. Dakle, nije utvrđeno da su ti predmeti zbog svoje opasnosti za život ili zdravlje ljudi ili za sigurnost imovine isključeni iz prometa ili da je njihov promet ograničen, niti da ti predmeti teško vrijeđaju moral.

Cijeneći naprijed navedene kriterije, kao i činjenice i okolnosti konkretnog slučaja, Apelaciono vijeće nalazi da je prvostepeno vijeće imalo uporište u zakonu, odnosno pravni osnov za oduzimanje predmeta, što upućuje na zaključak da je “miješanje” u pravo trećeg lica na imovinu izvršeno u skladu sa zakonom. Međutim, kako u konkretnom slučaju nije bilo obavezno oduzimanje prevoznog sredstva upotrijebljenog za izvršenje krivičnog djela, to je prvostepeno vijeće bilo dužno da ispita da li to zahtijevaju interesi opće sigurnosti i interesi morala, što izostaje u pobijanoj presudi. Također izostaje i utvrđenje odnosno stav prvostepenog vijeća u pogledu postojanja pravične ravnoteže između zakonitog lišavanja imovine i cilja koji se želi postići takvim oduzimanjem, naspram prava trećeg lica na imovinu.

U tom pogledu, Apelaciono vijeće nalazi da u postupku nije dokazano da pravno lice na bilo koji način snosi dio krivice za izvršenje predmetnog krivičnog djela, niti da je poslovanje pravnog lica doprinijelo izvršenju krivičnog djela. S tim u vezi, bitno je istaći da teretno motorno vozilo i priključno vozilo nisu specijalno adaptirani za potrebe krijumčarenja opojne droge. Osuđeni G. M. je opojnu drogu rasporedio i sakrio na više mjesta u vozilu, predviđenim za držanje alata, a pravno lice ni prije niti poslije izvršenja ovog krivičnog djela, prema navodima punomoćnika, nije krivično gonjeno.

Bitno je također istaći da je osuđeni G. M. pravosnažno osuđen na kaznu zatvora, tako da ni sa tog aspekta ne prijeti opasnost da će predmetno vozilo biti korišteno za počinjenje novih krivičnih djela.

Shodno navedenom, Apelaciono vijeće nalazi da vraćanjem teretnog motornog vozila i priključnog vozila, kao i drugih predmeta navedenih u izreci presude, neće doći do bilo kakvih negativnih posljedica, te da na treće lice kojem pripada imovina ne treba stavljati preveliki teret, jer je i pravno lice, što proizlazi iz stanja spisa, na određeni način prevareno i oštećeno kriminalnim postupanjem osuđenog G. M. Dakle, oduzimanje predmeta u vlasništvu pravnog lica nije apsolutno neophodno, kako to zahtijeva zakon, jer ne postoji opasnost da će ponovno biti korišteno za vršenje krivičnih djela, s obzirom na to da će ovi predmeti biti korišteni za vršenje registrirane privredne djelatnosti pravnog lica “K.” d.o.o”

(Presuda Suda BiH, S1 Z K 025365 18 Kž 3 od 17.10.2018. godine)

Mjera oduzimanja imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom

Član 110. i 111. Krivičnog zakona BiH

Sud po službenoj dužnosti utvrđuje imovinsku korist pribavljenu krivičnim djelom i izriče mjeru njenog oduzimanja i kada je optuženo lice nakon izvršenja djela, a prije donošenja prvostepene presude, vratilo protivpravnu imovinsku korist, s tim da se tada konstatuje da je ta obaveza izmirena.

Obrazloženje:

“Osnovani su žalbeni prigovori Tužilaštva kojima se osporava odluka prvostepenog suda o neprihvatanju prijedloga tužioca za oduzimanje protivpravno stečene imoviske koristi, imajući u vidu da je sud dužan, po službenoj dužnosti ne samo utvrđivati imovinsku korist pribavljenu krivičnim djelom, već je i oduzeti, budući da u suprotnom sud čini povredu krivičnoga zakona, odnosno prekoračuje ovlaštenje koje mu pripada po zakonu.

Naime, u konkretnom slučaju je, ocjenom izvedenih dokaza, nesumnjivo utvrđeno izvršenje krivičnog djela Porezna utaja iz člana 210. stav 1. KZ. BiH, kao i da je predmetnim krivičnim djelom ostvarena protivpravna imovinska korist, a koja u konkretnom slučaju odgovara visini utajenog poreza, odnosno visini neosnovanog odbitka ulaznog poreza, čime su po ocjeni ovog Vijeća, a slijedeći i imperativne odredbe članova 110. i 111. KZ BiH, nesumnjivo bili ispunjeni uslovi za oduzimanje imovinske koristi pribavljene izvršenjem krivičnog djela.

Međutim, iako je prvostepeni sud u pobijanoj presudi pravilno utvrdio da je u konkretnom slučaju predmetnim krivičnim djelom u ime, za račun i u korist pravne osobe “N…” d.o.o…. ostvarena protivpravna imovinska korist, prvostepeni sud je istovremeno propustio da oduzme istu korist, time prekoračujući ovlaštenja koja mu pripadaju po zakonu.

U tom smislu u prvostepenoj presudi se navodi da je uvidom u Uvjerenje UINO, Regionalni centar M., broj:… od 12. 4. 2018. godine, utvrđeno da pravna osoba “N…” d.o.o. na dan 12. 4. 2018. godine nema dospjelih, a neizmirenih obaveza po osnovu indirektnih poreza, odnosno da iz navedenog dokaza nesporno proizilazi da je pravna osoba prije donošenja ove presude vratila imovinsku korist koju je u ime, za račun i u korist iste ostvario optuženi B.M. u iznosu od 46.091,00 KM. Stoga se u prvostepenoj presudi iznosi zaključak da su na ovaj način otklonjene štetne posljedice koje su izvršenjem predmetnog krivičnog djela nastupile po budžet BiH, a što je navodno potvrdio i svjedok S.K. Kod takvog stanja stvari, prvostepeni sud iznosi zaključak da nema zakonskih uslova da se ovom presudom od optužene pravne osobe oduzme protivpravno stečena imovinska korist, zbog čega nije prihvatio prijedlog Tužilaštva iznesen u tom pravcu.

Slijedom iznesenih žalbenih prigovora, Apelaciono vijeće nalazi da je kroz neprihvatanje prijedloga tužioca za oduzimanje protivpravno stečene imovinske koristi u situaciji kada su nesumnjivo bili ispunjeni uslovi za oduzimanje iste, prvostepeni sud postupio suprotno jednom od osnovnih pravnih načela, prema kome niko ne može zadržati korist koju je protivpravno stekao, a čijim propisivanjem u krivičnom zakonu se upravo i omogućava njegova realizacija u krivičnom postupku. Po ocjeni ovog Vijeća, a imajući u vidu i ratio legis imperativnih odredbi KZ BiH i ZKP BiH u tom kontekstu, bilo bi nedopustivo kada se, uprkos tome što je optuženi kažnjen, imovinska korist koju je krivičnim djelom ostvario ne bi oduzela.

Dakle, imajući u vidu da je izricanje mjere oduzimanja imovinske koristi pribavljene izvršenjem krivičnog djela obavezno čim se steknu određene činjenične pretpostavke koje uslovljavaju primjenu odredbe člana 110. stav 2. KZ BiH, to je bez značaja ocjenjivanje suda da li je opravdano ili nije izricanje ove mjere, odnosno da li su otklonjene štetne posljedice koje su nastale izvršenjem krivičnog djela, s obzirom da sud mora izreći istu mjeru.

Stoga, sve i u slučaju da je utvrđeno da je optuženo lice nakon izvršenja djela, a prije donošenja prvostepene presude, izvršilo obavezu uplate protivpravne imovinske koristi, to ne “oslobađa” prvostepeni sud obaveze utvrđivanja da li je krivičnim djelom pribavljena protivpravna imovinska korist i posljedično tome njenog oduzimanja presudom u krivičnom postupku. Ovo posebno imajući u vidu da izricanje mjere oduzimanje imovinske koristi ima i značajne preventivne efekte, jer se na taj način potencijalnim učiniteljima krivičnih djela stavlja do znanja da imovinsku korist pribavljenu krivičnim djelom neće moći zadržati.”

(Presuda Suda BiH, S1 2 K 027758 18 Kž od 12.9.2018. godine)

Blanketni propis predstavlja bitno obilježje krivičnog djela Ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz člana 142. stav 1. KZ SFRJ

Član 142. stav 1. Krivičnog zakona Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije

POŠTO JE KRIVIČNO DJELO RATNOG ZLOČINA PROTIV CIVILNOG STANOVNIŠTVA IZ ČLANA 142. STAV 1. KZ SFRJ, BLANKETNO KRIVIČNO DJELO, KOJE MOŽE POSTOJATI SAMO ONDA KADA JE NEKOM OD ALTERNATIVNO PROPISANIH RADNJI IZ TE ODREDBE, PREKRŠENA KONKRETNA NORMA MEĐUNARODNOG PRAVA KOJA TAKVE POSTUPKE ZABRANJUJE, ONDA I ČINJENIČNI OPIS OPTUŽNICE, ZA SVAKU OD ALTERNATIVNO POSTAVLJENIH RADNJI IZ POMENUTE ODREDBE, MORA SADRŽAVATI I NAVOD O TOME KOJA KONKRETNA NORMA MEĐUNARODNOG PRAVA JE PREKRŠENA POSTUPCIMA UČINITELJA, JER TAJ BLANKETNI PROPIS PREDSTAVLJA BITNO OBILJEŽJE KRIVIČNOG DJELA RATNOG ZLOČINA PROTIV CIVILNOG STANOVNIŠTVA IZ ČLANA 142. STAV 1. KZ SFRJ. UKOLIKO TAKVA BLANKETNA NORMA U OPISU OVOG KRIVIČNOG DJELA IZOSTANE, NEOVISNO OD OKOLNOSTI DA JE KRIVIČNO DJELO UČINJENO TOKOM RATA, ORUŽANOG SUKOBA ILI OKUPACIJE, TO ONDA ZNAČI DA KONKRETNO POSTUPANJE UČINITELJA NIJE ZABRANJENO PRAVILIMA MEĐUNARODNOG PRAVA, PA TAKVA RADNJA ONDA I NEMA OBILJEŽJA RATNOG ZLOČINA.

Iz obrazloženja:

“Iz činjeničnog opisa optužnice Kantonalnog tužiteljstva Unsko-sanskog kantona Bihać broj T01 0 KTRZ 0003569 11 od 24.03.2015.godine u dijelu u kojem se opisuju radnje optuženih koje se odnose na njihovo postupanje nakon ubistva oštećenog, proizilazi da su istog dana (dakle 31.05.1992. godine), došli do kuće vlasništvo H.M. u S., općina K., i upotrebom pile za rezanje željeza (bonsek) prerezali katanac na garažnim vratima vlasništvo oštećenog i iz garaže „izgurali“ putničko motorno vozilo marke Opel Kadett 1,3 karavan, crvene boje, vlasništvo oštećenog H.M. te u cilju sticanja protupravne imovinske koristi spomenuto vozilo odvezli u nepoznatom pravcu. Pri tome, taj opis nije sadržavao nikakve navode koji bi se odnosili na to da su optuženi ovakvim postupanjem prekršili određenu normu međunarodnog prava koja to zabranjuje. S tim u vezi, ovaj sud podsjeća da je krivično djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz člana 142. stav 1. KZ SFRJ, blanketno krivično djelo, koje može postojati samo onda kada je nekom od alternativno propisanih radnji iz te odredbe, prekršena konkretna norma međunarodnog prava koja takve postupke zabranjuje. To jasno proizilazi iz odredbe člana 142. stav 1. KZ SFRJ, kojom je propisano da će za krivičnopravne radnje, alternativno propisane u toj odredbi, uključujući i pljačkanje imovine stanovništva, odgovarati onaj ko kršenjem pravila međunarodnog krivičnog prava naredi ili učini neko od tih djela. Prema tome, da bi krivično djelo postojalo, neophodno je da činjenični opis, za svaku od alternativno postavljenih radnji iz pomenute odredbe, sadrži i navod o tome koja konkretna norma međunarodnog prava je prekršena postupcima učinitelja, jer taj blanketni propis predstavlja bitno obilježje krivičnog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz člana142. stav 1. KZ SFRJ. Ukoliko takva blanketna norma u opisu krivičnog djela izostane, neovisno od okolnosti da je krivično djelo učinjeno tokom rata, oružanog sukoba ili okupacije, to dalje znači da konkretno postupanje učinitelja nije zabranjeno pravilima međunarodnog prava, pa takva radnja onda i nema obilježja ratnog zločina. Slijedom toga, radnja učinjenja krivičnog djela koja je opisana u činjeničnom opisu pomenute optužnice, sadrži samo bitna obilježja krivičnog djela teške krađe iz člana 148. stav 1. tačka 1. Krivičnog zakona Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine, koji je preuzet kao republički zakon (KZ RBiH) u vezi člana 22. KZ SFRJ, ali ne i obilježja krivičnog djela ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142. stav 1. KZ SFRJ.

Takav propust iz optužnice Kantonalnog tužiteljstva Unsko-sanskog kantona Bihać broj T01 0 KTRZ 0003569 11 od 24.03.2015.godine, nije mogao biti otklonjen na pretresu pred ovim sudom ni izmjenom optužnice od strane federalnog tužitelja, koji je, između ostalog, u činjenični opis optužnice dodao blanketnu normu iz člana 4. stav 2. tačka g) Dopunskog protokola (Protokol II) uz Ženevske konvencije, kojom se zabranjuje pljačka civilnog stanovništva. Naime, takvom izmjenom, federalni tužitelj je u optužnicu dodao novu kriminalnu količinu, odnosno, radnju kršenja međunarodnog prava, koja optuženima nije bila stavljena na teret prvobitnom optužnicom. Pošto kantonalni tužitelj nije izjavio žalbu protiv presude prvostepenog suda broj 01 0 K 009189 15 K od 27.10.2015. godine, nego su izjavljene samo žalbe u korist optuženih, tj. žalbe njihovih branitelja, to bi oglašavanje optuženih krivima za krivično djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz člana 142. stav 1. KZ SFRJ učinjeno radnjom pljačke imovine civila, a koje nije sadržavala prvobitna optužnica, predstavljalo kršenje odredbe člana 322. ZKP FBiH o zabrani reformatio in peius prema kojoj, ukoliko je žalba podnesena samo u korist optuženog, onda se presuda ne smije izmijeniti na njegovu štetu.

Imajući u vidu ovlaštenje suda iz odredbe člana 295. stav 2. ZKP FBiH, ovaj sud je, nalazeći da su u radnjama optuženih, kako su one činjenično opisane, ostvarena bitna obilježja krivičnog djela teške krađe iz člana 148. stav 1. tačka 1. KZ RBiH u vezi člana 22. KZ SFRJ, čije učinjenje potvrđuju i izvedeni dokazi, dalje razmatrao, da li su ispunjeni zakonski uvjeti za meritorno odlučivanje o krivnji optuženih u odnosu na to krivično djelo. Međutim, utvrđeno je da je za navedeno krivično djelo nastupila zastarjelost krivičnog gonjenja, zbog čega se krivično gonjenje ne može preduzeti, pa je valjalo odlučiti kao u tačci II izreke ove presude, tj. odbiti optužbu u smislu člana 298. tačka e) ZKP FBiH.”

(Presuda Vrhovnog suda FBiH, broj: 01 0 K 009189 17 Kžk od 12.06.2017. godine)

Elementi obilježja krivičnog djela Davanje lažnog iskaza iz člana 235. stav 1. i 3. Krivičnog zakona BiH

Za utvrđenje da je svjedok u krivičnom postupku dao lažni iskaz koji pogoduje odbrani optuženih u tom predmetu nije dovoljno utvrditi da je on u jednom postupku o istom događaju dao dva međusobno različita iskaza, već je neophodno utvrditi koji je od tih iskaza suprotan onome što se stvarno događalo, kao i da je bio svjestan da govori neistinu i da je upravo to htio ili da je barem na to pristao.

Obrazloženje:

“Optuženi se tereti da je na ročištu u predmetu Suda BiH na koje je bio pozvan u svojstvu svjedoka dao lažan iskaz, odnosno da nije tačno i istinito odgovarao na postavljena pitanja, a sve u namjeri da davanjem lažnog iskaza pogoduje odbrani optuženih u tome predmetu.

Tužilaštvo je posebno isticalo okolnost da je optuženi na glavnom pretresu dao oprečan, dakle, izmijenjen iskaz u odnosu na onaj kojeg je dao u istražnom postupku.

Vijeće nalazi da za utvrđenje da je neko kao svjedok u krivičnom postupku dao lažni iskaz nije dovoljno utvrditi da je on u jednom postupku o istom događaju dao dva međusobno različita iskaza, već je neophodno utvrditi koji je od tih iskaza suprotan onome što se stvarno događalo, kao i da je optuženi bio subjektivno svjestan da govori neistinu i da je upravo to htio ili da je barem na to pristao. Za takvo utvrđenje optužnica mora sadržavati opis djela iz kojeg proizilaze zakonska obilježja, vrijeme i mjesto učinjenja, kao i ostale okolnosti potrebne da se krivično djelo što preciznije odredi (čl. 227. stav 1. ZKP BiH). Da bi se utvrdilo da je iskaz svjedoka suprotan onome što se stvarno događalo, treba navesti, a potom i dokazati postojanje činjenica koje su odlučne za donošenje odluke u postupku u kome svjedok daje ovaj iskaz. Djelo iz optužnog akta ne obuhvata elemente koji uvijek moraju postojati da bi određeno ponašanje bilo kažnjivo (opći pojam krivičnog djela), a ni posebne elemente krivičnog djela davanja lažnog iskaza sadržane u zakonskom opisu djela. Dispozitiv optužnog akta kojim se tereti optuženi ne sadržava ove potrebne činjenice, već samo uopćen navod (stav) da je optuženi dao lažan iskaz, da nije tačno i istinito odgovarao na postavljena pitanja, a sve u namjeri da davanjem lažnog iskaza pogoduje odbrani optuženih u tome predmetu. Kako je sud našao da nije dokazano postojanje općih, a ni posebnih elemenata krivičnog djela davanja lažnog iskaza iz člana 235. stav. 3., u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine, to je, na temelju odredbe člana 284. tač. c) ZKP BiH, donio oslobađajuću presudu.”

(Presuda Suda BiH, Kžk 21322/2017 od 1.5.2017. godine)

Nemogućnost osude za produženo krivično djelo ukoliko je učinjeno iz nehata

Član 54. stav 2. Krivičnog zakona BiH

Optuženi ne može biti oglašen krivim za produženo krivično djelo ukoliko ga je izvršio iz nehata.

Obrazloženje:

“Prvostepeni sud u pobijanoj presudi navodi kako su u konkretnom slučaju ispunjeni svi neophodni elementi kako bi se primijenila konstrukcija produženog krivičnog djela čime je prihvaćena kvalifikacija koja je optuženom stavljena na teret izmijenjenom optužnicom Tužilaštva od 23. 8. 2016. godine.

Između ostalog, u presudi se navodi da je sud ovakvu odluku donio “polazeći od same nelogičnosti koja proizilazi iz odredbe da je za produženo krivično djelo potreban umišljaj, čime je zakonodavac dao privilegije za počinioce krivičnih djela sa većom uloženom kriminalnom voljom u odnosu na one počinioce koji su uložili manju, postupanjem iz nehata. Pri tome je Sud imao u vidu i da je primjena nehata kod ove konstrukcije teoretski i praktično moguća, a što je u konkretnom slučaju utvrđeno.”

Zaključujući na ovaj način, prvostepeno vijeće zanemaruje izričitu zakonsku terminologiju koja ne ostavlja prostora dvosmislenosti, već odredbu tumači da je nelogično da zakonodavac da “privilegije” počiniocu koji krivično djelo izvrši iz umišljaja, a isključi počinioce sa “manjom” kriminalnom voljom koji djelo izvrše iz nehata. Međutim, odredba člana 54. stav 2. KZ BiH glasi: “Produženo krivično djelo je učinjeno kad je učinilac s umišljajem učinio više istih ili istovrsnih krivičnih djela koja s obzirom na način učinjenja, njihovu vremensku povezanost i druge stvarne okolnosti koje ih povezuju čine jedinstvenu cjelinu”.

S obzirom na navedeno, branilac osnovano ukazuje da odredba krivičnog zakona koji propisuje izvršenje krivičnog djela u produženom obliku, ne propisuje mogućnost izvršenja krivičnog djela iz nehata. Budući da je optuženi S. V. oglašen krivim da je počinio produženo krivično djelo, postupajući nehatno u odnosu na okolnost da je novac pribavljen krivičnim djelom, evidentno je da je prvostepeni sud primijenio odredbu člana 54. KZ BiH na način na koji se ne može primijeniti, pa vijeće konstatuje da je time počinjena povreda krivičnog zakona iz člana 298. stav d) ZKP BiH.”

(Rješenje Suda BiH, Kž 20583/2016 od 6.3.2017. godine)

Utvrđivanje motiva pomagača

Član 31. Krivičnog zakona BiH

Ne postoji obaveza dokazivanja motiva ili interesa pomagača, jer razlozi zbog kojih se pomagač odlučio da pruži pomoć u izvršenju krivičnog djela drugog lica nisu od značaja.

Obrazloženje:

“Kada je u pitanju prigovor odbrane da tužilaštvo osim činjenice da je optuženi proslijedio novac prvooptuženom nije ni dokazivalo, a kamoli dokazalo bilo kakav motiv, ličnu korist ili interes kojim se rukovodio optuženi “F”, ovo vijeće istaknuti prigovor nalazi potpuno irelevantnim. Naime, ovo vijeće naglašava da Tužilaštvo i nije bilo u obavezi da dokazuje motive ili interes optuženog, s obzirom da razlozi zbog kojih se pomagač odlučio da pruži pomoć u izvršenju krivičnog djela drugog lica nisu od značaja. Naime, ove okolnosti mogu biti cijenjene samo u smislu rasvjetljavanja ličnosti pomagača, a samim tim uticati i na odmjeravanje kazne.”

(Presuda Suda BiH, Kž 20785/2017 od 30.1.2017. godine)

Jedinstveno krivično djelo koje ima karakter produženog krivičnog djela

Član 54. stav 2 Krivičnog zakona BiH

Radnje poreske utaje koje su činjene ne samo u različito vrijeme i na različitim mjestima, već su preduzimane u poslovanju sa potpuno različitim subjektima i različitim predmetom poslovanja, ne predstavljaju jedinstveno krivično djelo koje ima karakter produženog krivičnog djela.

Obrazloženje:

“U predmetnom slučaju ispostavilo se kao sporno i pitanje konstrukcije produženog krivičnog djela, a shodno tome i pitanje da li je ovaj krivičnopravni slučaj, donošenjem ranije presude od strane ovog Suda kojom su obuhvaćene poreske utaje optužene N.V. sa kraja 2005. godine, presuđen ili nije. Apelaciono vijeće u predmetnom slučaju nije prihvatilo stav da se radi o presuđenoj stvari, odnosno da je u pitanju tzv. jedinstveno krivično djelo koje ima karakter produženog krivičnog djela u smislu člana 54. KZ BiH, u čiju konstrukciju ulaze sve poreske utaje iz te godine, jer za to nisu ispunjeni ne samo kriminalnopolitički, već ni zakonski uslovi. Naime, predmetne poreske utaje učinjene odmah na početku 2005. godine, a što proizilazi iz izvedenih dokaza, po svim svojim elementima predstavljaju samostalnu i autonomnu kriminalnu cjelinu, koja ni objektivno ni subjektivno, nije u takvoj funkcionalnoj vezi sa poreskim utajama učinjenim na kraju te godine, da bi činile jedno jedinstveno krivično djelo. Ovo nije sporno ako se ima u vidu da je riječ o radnjama koje su činjene ne samo u različito vrijeme i na različitim mjestima, već i radnjama koje su preduzimane u poslovanju sa potpuno različitim subjektima i različitim predmetom poslovanja, što potvrđuje da u preduzimanju inkriminisanih radnji sa početka i na kraju 2005. godine nema kontinutiteta ni u objektivnom ni u subjektivnom smislu. Naime, kako poslovanjem sa početka godine nisu ostvareni očekivani rezultati, optužena mijenja svoju odluku i prelazi na poslovanje drugog karaktera i sa drugim poslovnim subjektima, a imajući u vidu i vrijeme koje je proteklo između ove dvije “grupe poreskih utaja”, jasno je da između tih inkriminisanih radnji optužene ne postoji ni objektivna ni subjektivna povezanost, tj. neophodna međusobna funkcionalna povezanost tih radnji koja sva ova djela povezuje u jedinstvenu kriminalnu cjelinu, a što je bitan zakonski elemenat produženog krivičnog djela iz člana 54. stava 2. KZ BiH. Dakle, kako je optužena svoju raniju odluku o poslovanju izmijenila, ne samo u odnosu na prirodu i subjekte poslovanja, već je to učinila i nakon proteka dužeg vremena, to nesumnjivo potvrđuje da ne postoji ni tzv. jedinstveni umišljaj kao neophodni subjektivni elemenat produženog krivičnog djela, koji sve navedene poreske utaje sjedinjuje u jedno jedinstveno krivično djelo poreske utaje, što je takođe jedan od bitnih elemenata ove zakonske konstrukcije.

Ako se, pored toga, ima u vidu i da je i kriminalna količina poreskih utaja sa početka godine (koje su predmet ovog postupka) gotovo za tri puta veća, onda je jasno da je i sa stanovišta kriminalne politike, posve neopravdano prihvatanje teze da se ovdje radi o presuđenoj stvari. To bi isto tako bilo u suprotnosti i sa namjenom konstrukcije produženog krivičnog djela u materiji prividnog sticaja (koji je opravdan samo onda kada se kroz jedno djelo može adekvatno izraziti ukupna kriminalna količina izvršenih djela), te krivično-pravnom svrhom koju ona ima. Najzad, a što je posebno značajno, to bi predstavljalo i negiranje temeljnih principa kriminalne politike i krivičnog prava: prije svih principa srazmjernosti između težine učinjenih kriminalnih radnji i visine kazne, zatim subjektivne krivične odgovornosti, pravičnosti, itd.

Na osnovu naprijed iznesenog, ovo vijeće nalazi da novootkrivene radnje izvršenja djela poreske utaje sa početka navedene godine koje je optužena učinila, predstavljaju samostalnu i autonomnu kriminalnu cjelinu koja u konkretnom slučaju predstavlja potpuno samostalno produženo krivično djelo poreske utaje koje nije i ne može biti obuhvaćeno konstrukcijom produženog krivičnog djela za koje je optužena ranije osuđena. Ovakav stav je zasnovan i na tome što je kriminalna količina novootkrivenih utaja mnogo veća od presuđenih, što je okolnost koja je od posebnog značaja u kvalifikaciji postojanja produženog krivičnog djela i koja bi bitno uticala na visinu, odnosno mjeru kazne da je sud za te radnje znao, odnosno da je i njih vrednovao pri izricanju kazne optuženoj. Od kakvog je značaja ova okolnost, potvrđuju i zakonska rješenja u zakonodavstvima u okruženju koja novootkrivena djela u ovakvim slučajevima tretiraju posebnim krivičnim djelima ili posebnim produženim djelima za koja se posebno kažnjava (tako npr. KZ S., M., C. G., KZ RS). Na isti ili sličan način su i stavovi u krivičnopravnoj teoriji i novijoj praksi primjene ove zakonske konstrukcije.

Dakle, imajući u vidu već navedeni način preduzimanja inkriminisanih radnji i sve druge okolnosti pod kojima je to činjeno, ovo vijeće cijeni da je neosnovana teza da se u predmetnom slučaju radi o presuđenoj stvari, tj. da i predmetne poreske utaje ulaze u jedinstveno produženo krivično djelo poreske utaje u smislu člana 54. KZ BiH, odnosno da sve navedene poreske utaje čine “jedinstvenu kriminalnu cjelinu” u smislu stava 2. člana 54. KZ BiH. Takva kvalifikacija u konkretnom slučaju, po ocjeni ovog vijeća, ne bi bila u krivičnopravnom smislu opravdana, jer ne bi na zadovoljavajući način obuhvatila ukupni ili makar pretežni kriminalni sadržaj cijelog kriminalnog događaja, a što je, kako je navedeno, osnovno polazište kod prividnog sticaja i istovremeno ratio legis institucije iz člana 54. KZ BiH i njenog kriminalnog političkog opravdanja. Zbog toga bi prihvatanje konstrukcije produženog krivičnog djela u konkretnom slučaju bilo suprotno zahtjevima kriminalne politike i interesima pravde, kao temeljnim postulatima na kojim primjena ove konstrukcije treba da se temelji.

Iz ovih razloga Apelaciono vijeće cijeni da je u pobijanoj presudi prvostepeni sud neopravdano i bez adekvatne argumentacije, ocjene i vrednovanja relevantnih okolnosti predmetnog slučaja, prihvatio konstrukciju produženog krivičnog djela, a čije bi prihvatanje i u ovakvom slučaju predstavljalo i svojevrsni vid zloupotrebe ovog instituta i, kako je već navedeno, negiranja osnovnih principa krivičnog krivičnog prava.”

(Presuda Suda BiH, Kžk 17189/2017 od 23.3.2017. godine)

Pojam djeteta u smislu Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine

Član 2. stav 12. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine

KAD JE KAO PASIVNI SUBJEKT OSNOVNOG ILI KVALIFICIRANOG OBLIKA KRIVIČNOG DJELA PROPISANOG U KZ FBIH ODREĐENO – DIJETE, TADA SE POD IZRAZOM „DIJETE“ PODRAZUMIJEVA OSOBA KOJA NIJE NAVRŠILA 14 GODINA ŽIVOTA.

Iz Obrazloženja:

“Odredbom člana 21. KZ FBiH propisano je da je krivično djelo protupravno djelo koje je zakonom propisano kao krivično djelo, čija su obilježja propisana zakonom i za koje je zakonom propisana krivičnopravna sankcija. Krivična djela silovanje, spolni odnošaj sa djetetom i rodoskvrnuće propisana su upravo u KZ FBiH, u odredbama članova 203., 207. i 213. tog zakona. U tim zakonskim odredbama propisana su i obilježja tih krivičnih djela. Istovremeno, članom 2. stav 9. (sada, nakon izmjena i dopuna ovog zakona objavljenih u Službenim novinama FBiH broj 46/16 – stav 12.) propisano je da je dijete u smislu tog zakona (KZ FBiH) osoba koja nije navršila 14 godina života, a stavom 10. (odnosno 13.) istog člana da je maloljetnik u smislu tog zakona (KZ FBiH) osoba koja nije navršila 18 godina života. Prema tome, KZ FBiH određeno propisuje ko se ima smatrati djetetom a ko maloljetnikom u smislu tog zakona te se u skladu sa navedenim zakonskim odredbama imaju tumačiti zakonska obilježja pojedinih krivičnih djela propisanih u KZ FBiH pa, u konkretnom slučaju, i je li oštećena imala svojstvo djeteta ili maloljetne osobe u vrijeme preduzimanja radnji za koje je optuženi oglašen krivim.

Osim toga, definicija sadržana u članu 2. stav 1. Zakona o zaštiti i postupanju sa djecom i maloljetnicima u krivičnom postupku, na koju se u žalbi pozvala kantonalna tužiteljica, odnosi se na pojam djeteta u skladu sa tim zakonom, što je izričito i navedeno u toj zakonskoj odredbi. Tim zakonom nisu propisana ni krivično djelo silovanje, ni krivično djelo spolni odnošaj s djetetom ni krivično djelo rodoskvrnuće. Prema tome, pojam djeteta u smislu tog zakona ne može se primijeniti na zakonska obilježja pojedinih krivičnih djela propisanih u KZ FBiH. Uostalom, članom 201. Zakona o zaštiti i postupanju sa djecom i maloljetnicima u krivičnom postupku, na koji se u svojoj žalbi takođe pozvala kantonalna tužiteljica, utvrđena je obaveza usklađivanja odredaba krivičnog zakona sa Zakonom o zaštiti i postupanju sa djecom i maloljetnicima u krivičnom postupku do početka primjene ovog drugog zakona. Propust zakonodavca da to učini ne može se tumačiti kao obavezu primjene značenja pojedinih pojmova iz Zakona o zaštiti i postupanju sa djecom i maloljetnicima u krivičnom postupku, na pojmove koji su upotrebljeni u KZ FBiH pri propisivanju zakonskih obilježja pojedinih krivičnih djela. Iz sličnih razloga neosnovano se kantonalna tužiteljice pri pobijanju prvostepene presude zbog povrede krivičnog zakona poziva i na član 1. Konvencije o pravima djeteta. Tim članom propisano je značenje pojma djeteta u skladu sa tom konvencijom. Države potpisnice obavezale su se da će pri ispunjenju obaveza iz te konvencije imati u vidu da ona pod pojmom dijete podrazumijeva svako ljudsko biće koje je mlađe od 18 godina. Međutim, to ne znači da se tom konvencijom direktno mijenjaju zakonska obilježja pojedinih krivičnih djela propisanih krivičnim zakonom.”

(Presuda Vrhovnog suda FBiH, broj 04 0 K 007319 16 Kž od 14.09.2016. godine )

Svojstvo člana grupe za organizirani kriminal

Član 2. stav 18. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine

ZA SAMO SVOJSTVO ČLANA GRUPE ZA ORGANIZIRANI KRIMINAL NE TRAŽI SE DA JE SVAKA OSOBA KOJA JE ČLAN ORGANIZIRANE GRUPE LJUDI OD NAJMANJE TRI OSOBE LIČNO UČINILA KRIVIČNO DJELO (JEDNO ILI VIŠE NJIH) ZA KOJA SE PO ZAKONU MOŽE IZREĆI KAZNA ZATVORA PREKO TRI GODINE ILI TEŽA KAZNA NEGO SE ZAHTIJEVA PRIPADNOST GRUPI KOJA JE DJELOVALA U CILJU UČINJENJA TAKVIH KRIVIČNIH DJELA I SVIJEST O TOME.

Iz obrazloženja:

„Osporavajući prvostepeno rješenje, branitelj optuženog A.V. najprije ističe da, u konkretnom slučaju, nije ispunjen formalnopravni uvjet u pogledu zaprijećene krivičnopravne sankcije iz člana 2. stav 18. KZ FBiH2 da bi se ovaj optuženi uopšte mogao smatrati članom grupe za organizirani kriminal, pa time i učinitelj krivičnog djela Organizirani kriminal iz člana 342. stav 1. KZ FBiH. Ovakav stav branitelj zasniva na činjenici da je za krivično djelo Organiziranje otpora iz člana 361. stav 1. KZ FBiH koje je, prema optužnici, optuženi A.V. učinio kao član grupe za organizirani kriminal, zaprijećena kazna zatvora do tri godine, a ne preko tri godine kako to imperativno zahtijeva odredba člana 2. stav 18. KZ FBiH.

Ovaj sud ne smatra izneseno pravno stajalište branitelja optuženog A.V. ispravnim.

Naime, u odredbi člana 2. stav 18. KZ FBiH4 dato je značenje izraza „grupa za organizirani kriminal“ u smislu KZ FBiH. Tom odredbom propisano je da je grupa za organizirani kriminal organizirana grupa ljudi od najmanje tri osobe, koja postoji neko vrijeme, djelujući u cilju učinjenja jednog ili više krivičnih djela za koja se po zakonu može izreći kazna zatvora preko tri godine ili teža kazna. Iz te definicije proizilazi da je za zaključak o postojanju grupe za organizirani kriminal, u smislu KZ FBiH, potrebno utvrditi da je organizirana grupa ljudi od najmanje tri osobe djelovala u cilju učinjenja jednog ili više krivičnih djela za koja se po zakonu može izreći kazna zatvora preko tri godine ili teža kazna. Međutim, to ne znači da grupa za organizirani kriminal, uz djelovanje u cilju učinjenja navedenih krivičnih djela, ne može istovremeno djelovati i u cilju učinjenja krivičnih djela za koja je propisana kazna zatvora do tri godine. Za samo svojstvo člana grupe za organizirani kriminal ne traži se, dakle, da je svaka osoba koja je član organizirane grupe ljudi od najmanje tri osobe lično učinila krivično djelo (jedno ili više njih) za koja se po zakonu može izreći kazna zatvora preko tri godine ili teža kazna nego se zahtijeva pripadnost grupi koja je djelovala u cilju učinjenja takvih krivičnih djela i svijest o tome.“

(Rješenje Vrhovnog suda FBiH, broj 09 0 K 023702 16 Kž 11 od 29.07.2016. godine)

Istovremeno postojanje građanskopravnog i krivičnopravnog odnosa

Član 224. i 226. Krivičnog zakona BiH

Postojanje obligacionopravnog odnosa ne znači da u predmetnom slučaju ne može istovremeno postojati i krivičnopravni odnos, jer radnje službenih lica koja su ispred naručioca posla vršila kontrolu i nadzor ispunjenja ugovornih obaveza imaju karakter protivpravnih radnji koje su inkriminisane kao određena krivična djela.

Obrazloženje:

“Kada je u pitanju pravna ocjena, odnosno kvalifikacija inkriminisanih radnji koje su stavljene na teret optuženima, nužno je prvo odgovoriti na stav odbrane da se u predmetnom slučaju radnje optuženih ne mogu kvalifkovati kao krivična djela, jer je ovdje u pitanju građansko-pravni odnos, koji se u suštini svodi na pitanje ispunjenjenja ugovornih obaveza. Ovo vijeće uopšte ne dovodi u pitanje postojanja ugovornih obaveza između ugovornih strana, s jedne strane Ministarstva odbrane BiH i sa druge preduzeća “B.”, ali podsjeća da to ne znači da u predmetnom slučaju ne može istovremeno da postoji i krivičnopravni odnos, tj. da radi toga radnje službenih lica, koja su ispred naručioca posla (MO BiH) vršila kontrolu i nadzor ispunjenja ugovornih obaveza, ne mogu imati karakter protivpravnih radnji koje su inkriminisane kao određena krivična djela. Takav stav odbrane nije u skladu ni sa samim karakterom krivičnog prava kao grane prava čija je funkcija, pored ostalog, da obezbjeđuje krivično-pravnu zaštitu vrijednostima iz drugih grana prava u svim onim slučajevima kada te grane prava svojim matičnim normama tu zaštitu ne mogu obezbijediti ili je ona nedovoljna (specifičnost krivičnog prava koja ga razlikuje od svih drugih grana prava). Isto tako, valja imati u vidu da je krivično-pravni odnos javnopravni odnos i da on, izvršenjem krivičnih djela, nastaje između izvršilaca tih djela i države, odnosno državnih organa koji su nadležni za postupanje u takvim slučajevima i postoji nezavisno od drugih odnosa koji u vezi sa tim mogu da nastanu. Da navedeni stav odbrane ne stoji, pokazuju i neki drugi slučajevi koji istovremeno predstavljaju više vrsta kažnjivih radnji koje se međusobno ne moraju ili se uopšte ne isključuju (disciplinski prestupi, prekršaji, krivična djela), kao i neki drugi slučajevi odnosa građanskog i krivčnog prava, npr. kod određenih vrsta oštećenja ili povreda (npr. oštećenja tuđe stvari, tjelesnih povreda), kada istovremeno postoji i građansko-pravni i krivično-pravni odnos. Prema tome, ovo vijeće je stanovišta, da ne stoji navedeni stav odbrane da se u ovom slučaju radi samo o građansko-pravnom, odnosno obligacionom odnosu, imajući u vidu da se ti odnosi svode na odnos između pravnih lica, dok se u predmetnom slučaju radi o radnjama i postupcima fizičkih lica (koja su u tom odnosu kao službena ili odgovorna lica imala određene obaveze) koje su po svom karakteru dostigle onaj stepen nevrijednosti i društvene negativnosti koji ih čini protivpravnim u krivično-pravnom smislu i koje po količini svoje kriminalnosti imaju kvalitet određenih krivičnih djela predviđenih u našem krivičnom zakonodavstvu.”

(Presuda Suda Bosne i Hercegovine, Kžk 13147/2015(3) od 22.10.2015. godine)

Odmjeravanje kazne

Član 49. stav 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine

UČINITELJU KRIVIČNOG DJELA SPOLNI ODNOŠAJ S DJETETOM IZ ČLANA 207. KZ FBIH NE MOŽE SE KAO OLAKŠAVAJUĆA OKOLNOST PRILIKOM ODMJERAVANJA KAZNE CIJENITI INICIJATIVA DJETETA ZA VRŠENJE SPOLNOG ODNOŠAJA.

Iz obrazloženja:

“ovaj sud nalazi da se neosnovano žalbom branitelja ističe navodni doprinos oštećene učinjenju djela kao olakšavajaća okolnost. Navodna inicijativa oštećene za vršenje spolnog odnošaja sa optuženim ne može se optuženom cijeniti kao olakšavajuća okolnost jer se propisivanje u članu 207. KZ FBiH spolnog odnošaja s djetetom kao krivičnog djela i kažnjavanje učinitelja tog krivičnog djela zasniva na krivičnopravnom stanovištu da dijete, s obzirom na svoj uzrast i dostignutu socijalnu i emocionalnu zrelost, nije sposobno donijeti slobodnu odluku u pogledu vršenja spolnog odnošaja ili s njim izjednačene spolne radnje.“

(Presuda Vrhovnog suda FBiH, broj 03 0 K 010458 13 Kž 3 od 31.07.2013. godine)

Neovlaštena proizvodnja i stavljanje u promet opojnih droga

Član 238. stav 2. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine

ZA UTVRĐENJE POSTOJANJA OSNOVANE SUMNJE DA JE OSUMNJIČENA UČINILA KRIVIČNO DJELO NEOVLAŠTENA PROIZVODNJA I STAVLJANJE U PROMET OPOJNIH DROGA IZ ČLANA 238. STAV 2. KZ FBIH ODNOSNO DA JE POSTALA ČLAN ORGANIZIRANE GRUPE LJUDI FORMIRANE U CILJU UČINJENJA KRIVIČNOG DJELA IZ STAVA 1. TOG ČLANA NIJE NEOPHODNO UTVRDITI DA JE ONA POZNAVALA POJEDINE ČLANOVE TE ORGANIZIRANE GRUPE LJUDI.

Iz obrazloženja:

„Osporavajući postojanje osnovane sumnje da je osumnjičena C.B. učinila krivična djela zbog kojih se protiv nje vodi istraga, branitelj u žalbi najprije ističe da iz prvostepenog rješenja proizilazi da je osumnjičena C.B. imala kontakte samo sa osumnjičenim I.E. te da se iz njihovih razgovora ne može zaključiti da je ona poznavala bilo koga od ostalih osumnjičenih.

Ovi žalbeni navodi branitelja ne mogu dovesti u pitanje pravilnost pobijanog rješenja. Najprije, za donošenje zaključka o postojanju osnovane sumnje da je osumnjičena C.B. postala član organizirane grupe ljudi formirane u cilju učinjenja neovlaštenog prometa opojnih droga, nije nužno utvrditi da je ona poznavala, osim osumnjičenog I.E., bilo kojeg od ostalih osumnjičenih za članstvo u toj organiziranoj grupi ljudi. Dovoljno je postojanje osnovane sumnje da je ona bila svjesna da je postala član jedne takve organizirane grupe ljudi. Prvostepeni sud je u obrazloženju svog rješenja naveo sasvim određene razloge zbog kojih nalazi da postoji osnovana sumnja da je osumnjičena C.B. bila svjesna da je postala član organizirane grupe ljudi formirane radi učinjenja neovlaštenog prometa opojnim drogama iako iz presretnutih telefonskih razgovora proizilazi da je ona komunicirala samo sa osumnjičenim I.E.“

(Rješenje Vrhovnog suda FBiH, broj 03 0 K 013243 16 Kž 13 od 03.10.2016. godine)

Krivično djelo Organizirani kriminal

Član 342. stav 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine

ZA OCJENU DA LI JE U ODREĐENOM SLUČAJU UČINJENO KRIVIČNO DJELO ORGANIZIRANI KRIMINAL IZ ČLANA 342. STAV 1. KZ FBIH NEOPHODNO JE DEFINICIJU POJMA „GRUPA ZA ORGANIZIRANI KRIMINAL“ IZ ČLANA 2. STAV 18. KZ FBIH POSMATRATI U KONTEKSTU ZAKONSKOG OPISA KRIVIČNOG DJELA ORGANIZIRANI KRIMINAL IZ ČLANA 342. STAV 1. KZ FBIH.

Iz obrazloženja:

„Odredba člana 2. stav 18. KZ FBiH ne određuje istovremeno i pojam krivičnog djela Organizirani kriminal. To krivično djelo je propisano u Posebnom dijelu KZ FBiH, u članu 342. Stoga, za ocjenu da li je u određenom slučaju učinjeno krivično djelo Organizirani kriminal iz člana 342. stav 1. KZ FBiH nije dovoljno ograničiti se na zakonsku definiciju pojma „grupa za organizirani kriminal“ iz člana 2. stav 18. KZ FBiH5 nego je neophodno tu definiciju posmatrati u kontekstu zakonskog opisa krivičnog djela Organizirani kriminal iz člana 342. stav 1. KZ FBiH.

Naime, za postojanje krivičnog djela Organizirani kriminal iz člana 342. stav 1. KZ FBiH neophodno je da je određena osoba kao član grupe za organizirani kriminal učinila određeno krivično djelo. Zakonska dispozicija krivičnog djela Organizirani kriminal iz člana 342. stav 1. KZ FBiH za postojanje tog krivičnog djela ne zahtijeva da je učinitelj učinio krivično djelo za koje se može izreći kazna zatvora preko tri godine ili teža kazna. Za postojanje navedenog krivičnog djela zakon zahtijeva samo učinjenje bilo kojeg krivičnog djela propisanog zakonom u Federaciji BiH (ali, kao član grupe za organizirani kriminal). Stoga, krivično djelo Organizirani kriminal iz člana 342. stav 1. KZ FBiH može učiniti član grupe za organizirani kriminal učinjenjem bilo kojeg krivičnog djela propisanog zakonom u Federaciji. Uvjet za to je da je on to krivično djelo učinio kao član grupe za organizirani kriminal i da je bio svjestan toga.

Iz navedenih razloga zaključak o postojanju osnovane sumnje da je optuženi A.V. učinio krivično djelo Organizirani kriminal iz člana 342. stav 1. u vezi sa krivičnim djelom Organiziranje otpora iz člana 361. stav 1. KZ FBiH ne može se zasnivati samo na analizi činjenica i okolnosti iz kojih se, prema optužnici, sastoji krivično djelo Organiziranje otpora iz člana 361. stav 1. KZ FBiH (navedenih u tački 4. predmetne optužnice) i na okolnosti da je za to krivično djelo zaprijećena kazna zatvora do tri godine. Zaključak o tome neophodno je dati povezivanjem činjenica i okolnosti iz tačke 4. predmetne optužnice, koje se odnose na krivično djelo Organiziranje otpora iz člana 361. stav 1. KZ FBiH, sa činjenicama i okolnostima koje se navode u uvodnom dijelu (preambuli) predmetne optužnice, koje se odnose na sve optužene, pa i na optuženog A.V.. Tek se analizom svih tih činjenica i okolnosti može donijeti zaključak o tome da li postoji osnovana sumnja da je optuženi A.V., radnjama za koje se tereti, učinio krivično djelo Organizirani kriminal iz člana 342. stav 1. u vezi sa krivičnim djelom Organiziranje otpora iz člana 361. stav 1. KZ FBiH. Pri tom je neophodno utvrditi da li iz činjenica i okolnosti za koje se tereti optuženi A.V. (navedenih u činjeničnom opisu kako uvodnog dijela optužnice tako i njene tačke 4.) proizilazi postojanje osnovane sumnje da je on bio član grupe za organizirani kriminal u smislu člana 2. stav 18. KZ FBiH, da li je on toga bio svjestan, te da li je svojim radnjama, kao član takve grupe, ostvario obilježja krivičnog djela Organiziranje otpora iz člana 361. stav 1. KZ FBiH.“

(Rješenje Vrhovnog suda FBiH, broj 09 0 K 023702 16 Kž 11 od 29.07.2016. godine)

Krivično djelo Zloupotreba položaja ili ovlaštenja

Član 383. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine

PREKORAČENJE GRANICA SVOGA SLUŽBENOG OVLAŠTENJA KAO JEDNA OD ALTERNATIVNO PROPISANIH RADNJI UČINJENJA KRIVIČNOG DJELA ZLOUPOTREBA POLOŽAJA ILI OVLAŠTENJA IZ ČLANA 383. KZ FBIH PODRAZUMIJEVA PREDUZIMANJE RADNJE KOJA JE IZVAN OVLAŠTENJA UČINITELJA KAO SLUŽBENE ILI ODGOVORNE OSOBE, PA, STOGA, ČINJENIČNI OPIS DJELA U OPTUŽNICI ODNOSNO IZRECI PRESUDE MORA SADRŽAVATI ČINJENICE I OKOLNOSTI IZ KOJIH PROIZILAZI DA JE UČINITELJ PREKRŠIO PROPISE KOJIMA SU ODREĐENE GRANICE NJEGOVIH SLUŽBENIH OVLAŠTENJA I TAKO PREKORAČIO SVOJA SLUŽBENA OVLAŠTENJA.

Iz obrazloženja:

„… u uvodnom dijelu činjeničnog opisa djela u optužnici navedene su određene činjenice i okolnosti iz kojih, po ocjeni tužitelja, proizilazi da je optuženi T.A. prekoračio granice svojih ovlasti. To prekoračenje se, prema navodima iz uvodnog dijela činjeničnog opisa djela u optužnici, sastoji u sklapanju ugovora o kreditima u korist preduzeća Š.F. bez prethodno pribavljenih saglasnosti organa odlučivanja tog preduzeća i bez saglasnosti organa upravljanja preduzeća Š.V iako su pri zaključivanju tih ugovora o kreditu založene nekretnine koje su bile u korištenju Š.V. … Ali, činjenični opis djela u optužnici ne sadrži naznaku propisa iz kojih proizilazi postojanje takve obaveze optuženog T.A. kao direktora preduzeća Š.V. … i Š.F. … Budući da činjenični opis djela u optužnici ne sadrži naznaku propisa iz kojih proizilazi da je optuženi prilikom zaključivanja navedenih ugovora bio u obavezi pribaviti saglasnost organa upravljanja odnosno organa odlučivanja preduzeća Š.F. … i Š.V. …, sam činjenični opis djela u optužnici ne sadrži činjenice i okolnosti iz kojih proizilazi da je optuženi T.A. prilikom zaključivanja navedenih ugovora prekoračio svoja ovlaštenja. Pošto se ni u žalbi kantonalne tužiteljice na navodi iz kojih to propisa proizilazi da je optuženi bio dužan prilikom zaključenja predmetnih ugovora pribaviti saglasnost određenih organa upravljanja odnosno odlučivanja navedenih preduzeća, žalbeni navodi kantonalne tužiteljice kojima ona osporava pravilnost zaključka prvostepenog suda o tome da nema dokaza da optuženi nije bio ovlašten da zaključi navedene ugovore ne mogu dovesti u pitanje pravilnost tog zaključka.“

(Presuda Vrhovnog suda FBiH, broj 06 0 K 004496 16 Kž 2 od 08.06.2016. godine)

Kvalificirani oblici krivičnog djela Zloupotreba položaja ili ovlaštenja iz člana 383. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine

Član 383. stav 2. i 3. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine

ZA OCJENU POSTOJANJA KVALIFICIRANIH OBLIKA KRIVIČNOG DJELA ZLOUPOTREBA POLOŽAJA ILI OVLAŠTENJA NIJE RELEVANTNA VISINA ŠTETE NANESENE DRUGOME PREDUZETIM RADNJAMA UČINJENJA JER JE KVALIFIKATORNA OKOLNOST PROPISANA ZAKONOM – VISINA PRIBAVLJENE IMOVINSKE KORISTI.

Iz obrazloženja:

„Prema odredbama člana 358. ranijeg KZ FBiH, kojima su bili propisani osnovni i kvalificirani oblici krivičnog djela Zloupotreba položaja ili ovlaštenja, za postojanje kvalificiranog oblika ovog krivičnog djela iz stava 3. tog zakona, koji se stavlja na teret optuženima, bilo je neophodno da je osnovnim djelom, propisanim u stavu 1. član 358., pribavljena imovinska korist u iznosu preko 10.000,00 KM, a za postojanje kvalificiranog oblika iz stava 2. bilo je neophodno da je djelom iz stava 1. navedenog člana pribavljena imovinska korist u iznosu preko 3.000,00 KM. Iz toga slijedi da je za postojanje tih kvalificiranih oblika krivičnog djela Zloupotrebe položaja ili ovlasti iz člana 358. neophodno utvrditi da je radnjama optuženih pribavljena imovinska korist u iznosu preko 3.000,00 KM odnosno u iznosu preko 10.000,00 KM.

Međutim, činjenični opis djela u optužnici u ovom dijelu sadrži samo naznaku da je propustom da se obračuna i plati porez oštećen proračun Županije Posavske za iznos od 1.508.293,68 maraka ali ne i naznaku da je na taj način drugome pribavljena imovinska korist u navedenom ili nekom drugom iznosu. Stoga ovaj sud nalazi da bi radnje optuženih iz odnosnog dijela optužnice mogle ukazivati samo na postojanje osnovnog oblika krivičnog djela Zloupotreba položaja ili ovlaštenja iz člana 358. stav 1. ranijeg KZ FBiH jer je za postojanje tog osnovnog oblika bilo dovoljno da je iskorištavanjem službenog položaja ili ovlaštenja, prekoračenjem granica službenog ovlaštenja ili nevršenjem službene dužnosti od strane službene ili odgovorne osobe pribavljena njoj ili drugome kakva korist, drugome nanesena kakva šteta ili teže povrijeđena prava drugoga.

Ali, za osnovni oblik krivičnog djela Zloupotreba položaja ili ovlaštenja iz člana 358. stav 1. ranijeg KZ FBiH bila je propisana kazna zatvora od šest mjeseci do pet godina. Odredbom člana 121. stav 1. tačka 4. ranijeg KZ FBiH bilo je propisano da se ne može preduzeti krivično gonjenje kad protekne pet godina od izvršenja krivičnog djela, za koje se po zakonu može izreći zatvor preko tri godine, dok je odredbom člana 122. stav 6. istog zakona bilo propisano da zastarjelost krivičnog gonjenja nastaje u svakom slučaju kad protekne dvaput onoliko vremena koliko se po zakonu traži za zastarjelost krivičnog gonjenja. To znači da apsolutna zastarjelost krivičnog gonjenja za krivično djelo Zloupotreba položaja ili ovlaštenja iz člana 358. stav 1. ranijeg KZ FBiH u svakom slučaju nastaje protekom 10 godina od izvršenja krivičnog djela. Kako je, prema optužnici, krivično djelo koje je stavljeno na teret optuženima B.A. i M.B. izvršeno u periodu od 03.05.1997. godine do 08.05.1999. godine, ovaj sud nalazi da je u konkretnom slučaju nastupila apsolutna zastarjelost krivičnog gonjenja za osnovni oblik krivičnog djela Zloupotreba položaja ili ovlaštenja iz člana 358. stav 1. ranijeg KZ FBiH. Iz tog razloga ovaj sud se nije upuštao u ocjenu da li su se u radnjama optuženih B.A. i M.B. stekla obilježja navedenog krivičnog djela.“

(Presuda Vrhovnog suda FBiH, broj 03 0 K 010253 15 Kžk od 08.10.2015. godine)

Dejstvo osude koja je brisana

Član 125. stav 7. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine

Osuda koja je brisana ne može se optuženom cijeniti kao otežavajuća okolnost prilikom odmjeravanja kazne za novo krivično djelo s obzirom da ni KZ FBiH ni ZKP FBiH ne predviđaju izričito dostavljanje sudu podataka o brisanoj osudi osobe protiv koje se vodi krivični postupak, te s obzirom da odredba člana 125. stav 7. KZ FBiH izričito propisuje da se brisanjem osude učinitelj krivičnog djela smatra neosuđivanim.

Obrazloženje:

“Nadalje, branitelj optuženog J.A. u žalbi ističe tvrdnju da se ovom optuženom prilikom odmjeravanja kazne nije mogla cijeniti ranija osuđivanost jer se radi o osudi koja je brisana iz kaznene evidencije. Pri tome, branitelj se pozvao na odredbu člana 125. stav 7. KZ FBiH kojom je propisano da brisanjem osude iz kaznene evidencije, pod uvjetima propisanim tim zakonom, učinitelj krivičnog djela se smatra neosuđivanim. Ovi žalbeni navodi branitelja optuženog J.A. su osnovani. Naime, Zakonom o izmjenama i dopunama KZ FBiH (“Službene novine FBiH”, broj 42/10) izmijenjena je odredba člana 125. KZ FBiH i novim stavom 7. tog člana propisano da se brisanjem osude iz kaznene evidencije, pod uslovima iz stava 1. do 3. tog člana, učinitelj krivičnog djela smatra neosuđivanim. Osim što je izmijenjen član 125., navedenim Zakonom o izmjenama i dopunama KZ FBiH uveden je i novi član – član 125a., koji nosi naziv – Podaci iz kaznene evidencije. Odredba člana 125a. KZ FBiH kao ni od ranije postojeća odredba člana 227. ZKP FBiH, koja se odnosi na davanje podataka iz kaznene evidencije, ne predviđa mogućnost dostavljanja podataka o brisanoj osudi sudu, tužiteljstvu i organima unutarnjih poslova u vezi sa krivičnim postupkom koji se vodi protiv osobe čija je osuda brisana, kakvu je odredbu sadržavalo naše ranije krivično zakonodavstvo (na primjer, član 120. stav 3. ranijeg KZ FBiH – “Službene novine FBiH”, broj 43/98). S obzirom da ni KZ FBiH ni ZKP FBiH ne predviđaju izričito dostavljanje sudu podataka o brisanoj osudi osobe protiv koje se vodi krivični postupak, te s obzirom da odredba člana 125. stav 7. KZ FBiH izričito propisuje da se brisanjem osude učinitelj krivičnog djela smatra neosuđivanim, ovaj sud smatra da se ispravno žalbom branitelja optuženog J.A. tvrdi da se ovom optuženom ranija osuda, budući da je ona brisana, nije mogla cijeniti kao otežavajuća okolnost prilikom odmjeravanja kazne za novo krivično djelo.”

(Presuda Vrhovnog suda Federacije BiH, Kž 6123/2015 od 4.3.2015. godine.)

Sudska praksa predstavlja jednu od komponenti pravnog sistema. Sastoji se iz odluka svih pravnih oblasti svih sudova sa daljom razgranatom strukturom na podgrupe i   područja. U anglosaksonskom pravnom sistemu, za razliku od našeg, sudska praksa ima značaj izvora prava. U kontinentalnom pravu, o ovom pitanju postoje dva suprotna stava. Po jednima sudskoj praksi treba priznati značaj izvora prava, jer usljed dvostepenosti suđenja stavovi viših sudova prodiru kao izvor prava, a po drugima sudskoj praksi ne treba priznati ovaj karakter. U savremenoj teoriji i praksi sve više jača teza o sudskoj praksi kao izvoru prava.