SUDSKA PRAKSA 

Nepostojanje pritvorskih razloga

Član 132. stav 1. tačka b) Zakona o krivičnom postupku BiH

Činjenica da su optuženima uz optužnicu dostavljeni iskazi svjedoka iz istrage, čime im je postao poznat identitet svjedoka koji će biti saslušani na glavnom pretresu, kao i sadržaj njihovih iskaza iz istrage, bez postojanja drugih relevantnih činjenica i okolnosti ne ukazuje na postojanje ozbiljnog rizika da će optuženi boravkom na slobodi izvršiti uticaj i pritisak na svjedoke da promijene svoje iskaze.

Obrazloženje:

“Po ocjeni ovog Vijeća, izjavljenim žalbama se osnovano ukazuje da je u pobijanom rješenju pogrešno zaključeno da je pritvor u odnosu na optužene opravdan i zbog postojanja koluzione opasnosti na strani optuženih, zbog čega je Apelaciono vijeće i preinačilo prvostepeno rješenje u tom dijelu, cijeneći da je takvo postupanje u interesu prava optuženih na slobodu i sigurnost ličnosti, te imajući u vidu da shodno judikaturi ESLjP, uhapšene ili pritvorene osobe imaju pravo na ponovno razmatranje procesnih i materijalnih uslova koji su od suštinske važnosti za “zakonitost” njihovog lišenja slobode, a što je u konkretnom slučaju u ovom rješenju, slijedom izloženih žalbenih prigovora, i razmatrano.

Naime, iako se u pobijanom rješenju pravilno konstatuje da relevantna praksa međunarodnih sudova bojazan od ometanja krivičnog postupka definiše kao jasne indicije ili posebne činjenične okolnosti koje čine bojazan osnovanom, a koje se indicije i činjenične okolnosti exempli causa mogu odnositi na pritisak ili zastrašivanje svjedoka, pokušaj kontakta sa drugim eventualnim saučesnicima, uklanjanje ili pokušaj uklanjanja dokaza ili dokumenata, te koje okolnosti moraju biti u dovoljnoj mjeri očigledne i konkretne, pobijano rješenje istovremeno propušta da identifikuje koje su to okolnosti u konkretnom slučaju, a koje zadovoljavaju naprijed navedene standarde.

Činjenica da je u odnosu na optužene potvrđena optužnica i da slijedi otvaranje i održavanje glavnog pretresa, a potom i donošenje meritorne sudske odluke, te da su optuženima uz optužnicu dostavljeni iskazi svjedoka iz istrage, čime im je postao poznat identitet svjedoka koji će biti saslušani na glavnom pretresu, kao i sadržaj njihovih iskaza iz istrage, koja se činjenica konstatuje u pobijanom rješenju, po ocjeni ovog Vijeća, sama po sebi, bez postojanja drugih relevantnih činjenica i okolnosti, ne ukazuje na postojanje ozbiljnog rizika da će optuženi, boravkom na slobodi, u cilju umanjenja ili izbjegavanja eventualne krivične odgovornosti, izvršiti uticaj i pritisak na svjedoke da promijene svoje iskaze.”

(Rješenje Suda BiH, S1 2 K 028774 18 Kž 2 od 13.9.2018. godine)

Neblagovremenost zahtjeva branioca za isplatu nagrade i nakande za preduzete radnje

Član 186. stav 2. Zakona o krivičnom postupku BiH

Zahtjev advokata za isplatu nagrade i naknade za preduzete radnje odbrane u krivičnom predmetu koji je dostavljen sudu nakon proteka roka od šest mjeseci od dana dostavljanja Naredbe o obustavi istrage prema osumnjičenom je neblagovremen.

Obrazloženje:

“Prvostepeni sud je, suprotno žalbenim navodima, ispravno utvrdio na osnovu odredbe člana 186. stav 2. ZKP BiH, a u vezi sa članom 224. stav 2. ZKP BiH, da je advokat F. A. predmetni troškovnik Sudu dostavio nakon proteka roka od šest mjeseci, računajući od dana dostavljanja Naredbe o obustavi istrage osumnjičenom I.

Imajući u vidu navedeno, zahtjev advokata F. A. postavljen u pogledu isplate nagrade i naknade za preduzete radnje odbrane u krivičnom predmetu koji se vodio protiv osumnjičenog I., a shodno nesporno utvrđenom činjeničnom stanju, podnesen je po proteku roka predviđenog u odredbi člana 186. stav 2. ZKP BiH, zbog čega se zaključci pobijanog rješenja u smislu neblagovremenosti predmetnog zahtjeva, cijene ispravnim i zakonitim, a žalbeni prigovori advokata F. A. neosnovanim.”

(Rješenje Suda BiH, S1 2 K 016635 18 Kž 3 od 4.7.2018. godine)

Sadržaj prijedloga za izdavanje naredbe za privremeno oduzimanje predmeta

Član 65 Zakona o krivičnom postupku BiH

Da bi Sud mogao izdati naredbu za privremeno oduzimanje predmeta, prijedlog Tužilaštva mora da sadrži osnove sumnje da je počinjeno krivično djelo za čije se dokazivanje predlaže oduzimanje predmeta.

Obrazloženje:

“U konkretnom slučaju, Sud je utvrdio da prijedlog Tužilaštva ne sadrži dovoljno podataka na osnovu kojih bi Sud mogao izdati naredbu za privremeno oduzimanje predmeta. Naime, prijedlogom je navedeno da predmeti čije oduzimanje se predlaže mogu poslužiti kao dokaz u krivičnom postupku. Međutim, izjašnjenjem Tužilaštva od dana 18. 6. 2018.godine negira se postojanje osnova sumnje da je počinjeno krivično djelo. Na ovaj način je Sudu onemogućeno vršenje procjene da li predmeti mogu poslužiti kao dokaz, s obzirom da ostaje nepoznato krivično djelo u službi čijeg dokazivanja se isti oduzimaju.

U tom smislu je nužno uzeti u obzir značaj procesne radnje čije izvršenje Tužilaštvo predlaže, a koja se veže za član 1. Prvog protokola uz EKLjP koji se odnosi na zaštitu imovine. Stoga bi Sud izdavanjem naredbe za oduzimanje predmeta u cilju “vršenja provjera”, bez uvida u priloge koji potvrđuju navode iz prijedloga, iskazao nekritički pristup prijedlozima Tužilaštva, čime bi uloga Suda u postupku u kojem se vrši restrikcija prava na imovinu bila obesmišljena, unatoč odredbi člana 65. stav 2. ZKP BiH, koja takvu ulogu nedvosmisleno propisuje.”

(Rješenje Suda BiH, S1 2 K 028778 18 Krn od 19.6.2018. godine)

Za vještaka je određena osoba koja se ne nalazi na popisu sudskih vještaka

Član 11. stav 2. Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine

NEOSNOVANI SU ŽALBENI PRIGOVORI BRANITELJA OPTUŽENOG DA VJEŠTAČENJE MORA OBAVITI OSOBA SA STALNE LISTE SUDSKIH VJEŠTAKA, JER JE BITNO DA JE VJEŠTAČENJE OBAVILA OSOBA KOJA RASPOLAŽE STRUČNIM ZNANJEM IZ PODRUČJA U KOJE SPADAJU ČINJENICE O KOJIMA TREBA DATI NALAZ I MIŠLJENJE.

Iz obrazloženja:

 „Neosnovan je i žalbeni navod branitelja optuženog da je prvostepeni sud zasnovao svoju odluku na nezakonitom dokazu – nalazu i mišljenju dr.sc. Č.M., koja nije na listi stalnih sudskih vještaka. S tim u vezi branitelj navodi da je iz naredbe Kantonalnog tužiteljstva M. broj T07 0 KTA 0016624 od 08.03.2015. godine, određeno da će obdukciju i pregled leša izvršiti dr.sc. Č.M, specijalista patološke anatomije i sudske medicine. Po mišljenju branitelja, ista nije mogla sačiniti nalaz i mišljenje, već je zapisnik o obdukciji sa svim ostalim dokazima trebalo dostaviti na vještačenje jednom od licenciranih i akreditovanih stalnih sudskih vještaka sudske medicine. Kako se prvostepena presuda zasniva na ovom, po mišljenju branitelja nezakonitom dokazu, to je učinjena bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz člana 312. stav 1. tačka i) ZKP FBiH.

Članom 11. ZKP FBiH je propisano da sud ne može zasnovati svoju odluku na dokazima pribavljenim povredama ljudskih prava i sloboda propisanih ustavom i međunarodnim ugovorima koje je Bosna i Hercegovina ratifikovala, niti na dokazima koji su pribavljeni bitnim povredama ovog zakona. Navedeni nalaz nije pribavljen povredama članova 109., 110., 111., 115., 118 i člana 119. kako to branitelj navodi, iz razloga što je nalaz i mišljenje sačinila osoba koja je specijalista patološke anatomije i sudske medicine, dakle osoba koja raspolaže potrebnim stručnim znanjem, a iz pomenute naredbe tužiteljstva proizilazi da je ista određena za vještaka i da je dužna sačiniti nalaz i mišljenje. Prema tome, kako iz naredbe kantonalnog tužitelja proizilazi da pregled i obdukcija leša nije povjerena specijaliziranoj zdravstvenoj ustanovi nego Č.M. – specijalisti patološke anatomije i sudske medicine, ista je u skladu sa članom 118. ZKP FBiH imala obavezu da sačini nalaz i mišljenje. Okolnost da ista nije na listi stalnih sudskih vještaka nema za posljedicu da se ista nije mogla odrediti za vještaka i saslušati u svojstvu vještaka na glavnom pretresu. Pri navedenom treba imati u vidu i odredbu člana 112. ZKP FBiH kojom je propisano da se za vještaka ne može odrediti osoba koja ne može biti saslušana kao svjedok (član 96.) ili osoba koja je oslobođena od dužnosti svjedočenja (član 97.), kao ni osoba prema kojoj je krivično djelo učinjeno, a ako je takva osoba određena na njenom nalazu i mišljenju se ne može zasnivati sudska odluka. Također, treba imati u vidu i odredbu člana 109. ZKP FBiH koja propisuje da se vještačenje određuje kada je za utvrđivanje ili ocjenu neke važne činjenice potrebno pribaviti nalaz i mišljenje osobe koja raspolaže potrebnim stručnim znanjem. Dakle, nijedna odredba ZKP FBiH ne propisuje da se za vještaka može odrediti samo osoba koja se nalazi na listi stalnih sudskih vještaka, već je neophodno raspolaganje potrebnim stručnim znanjem. Također, članom 11. Zakona o vještacima FBiH (Sl. novine FBiH broj 49/05) je propisano da lista vještaka nije obavezujuća za sud ili drugi organ koji vodi postupak, odnosno druge učesnike u postupku, osim ako je drugačije predviđeno propisima kojima se uređuju pravila postupka. “

(RješenjeVrhovnog suda FBiH, broj: 07 0 K 013045 17 Kž 3 od 25.10.2017. godine)

Ponovno izvođenje ranije nezakonito izvedene radnje dokazivanja 

Član 11. stav 2. Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine

OKOLNOST DA JE ODREĐENA RADNJA DOKAZIVANJA IZVEDENA UZ BITNE POVREDE ZKP FBIH U SMISLU ČLANA 11. STAV 2. ZKP FBIH I USLJED ČEGA SE NA DOKAZIMA PRIBAVLJENIM TOM RADNJOM NE MOŽE ZASNIVATI SUDSKA ODLUKA, NE ISKLJUČUJE, SAMA PO SEBI, MOGUĆNOST PONOVNOG IZVOĐENJA TE RADNJE ODNOSNO PRIBAVLJANJA ODREĐENOG DOKAZA U SKLADU SA ZAKONSKIM ODREDBAMA KOJIMA JE TA RADNJA REGULIRANA. TAKVO PONOVNO IZVOĐENJE ODREĐENE PROCESNE RADNJE UZ POŠTIVANJE RELEVANTNIH ZAKONSKIH ODREDABA NE PREDSTAVLJA KONVALIDACIJU RADNJE DOKAZIVANJA PREDUZETE U RANIJOJ FAZI POSTUPKA UZ KRŠENJE ZAKONSKIH PROPISA NEGO NOVO IZVOĐENJE RADNJE I PONOVNO PRIBAVLJANJE DOKAZA.

Iz obrazloženja:

 “U vezi sa prigovorom optuženog G.G. o zakonitosti pribavljanja naloga za gotovinsku isplatu na teret d.o.o. XY za period od 05.10.2007. godine do 13.03.2009. godine od Raiffeisen Bank dd Sarajevo, ovaj sud je imao u vidu i argumente optuženog kojima se isticalo da se na taj način vrši konvalidacija nezakonitih dokaza što, po mišljenju optuženog, nije ispravno i pri čemu se optuženi pozvao na odluke Ustavnog suda BiH broj AP-291/08 i AP-4382/12, u kojima je navedeno da propusti prilikom istrage se ne mogu konvalidirati naknadnim izdavanjem naredbi od strane suda. Međutim, ovaj sud nalazi ovakvu argumentaciju optuženog G.G. neosnovanom. Najprije, pomenute odluke Ustavnog suda BiH se odnose na sasvim drugu situaciju odnosno na pokušaje konvalidacije nezakonito pribavljenih dokaza, dakle, istih onih dokaza koji su pribavljeni u ranijoj fazi postupka protivno zakonskim odredbama. U konkretnom slučaju, nije se radilo o konvalidaciji one dokumentacije koju je vještak H.A. pribavio od strane Raiffeisen Bank d.d. Sarajevo protivno odredbi člana 86. stav 1. ZKP FBiH nego o ponovnom pribavljanju od strane ovog suda, u skladu sa zakonom, odnosne poslovne dokumentacije. Ta se dokumentacija u svom izvornom obliku nalazi u Raiffeisen Bank d.d. Sarajevo, te je iz tog razloga bilo moguće ponovno izvesti ovu dokaznu radnju – pribaviti ovjerene prijepise te dokumentacije dok su prijepisi, koje je u toku istrage pribavio vještak H.A., izdvojeni iz spisa. Ponovno izvođenje određene procesne radnje, kada je to moguće, uz poštivanje zakonskih odredaba koje se odnose na njeno izvođenje, ne predstavlja konvalidaciju radnje učinjene u ranijoj fazi postupka uz kršenje odnosnih zakonskih propisa nego novo izvođenje radnje i ponovno pribavljenje dokaza. To je uobičajeni postupak (onda kada je on moguć tj. kada se radi o procesnoj radnji koja se može ponovo izvesti u drugim, zakonom propisanim uvjetima) u slučajevima kada se rezultati određenih procesnih radnji ne mogu koristiti u postupku zbog toga što nisu obavljene u skladu sa zakonom (na primjer, u slučaju da je privilegirani svjedok saslušan bez prethodnog upozorenja da nije dužan svjedočiti može se ponovo saslušati uz poštivanje zakonskih odredbi o nužnosti takvog upozorenja).”

(Presuda Vrhovnog suda FBiH, broj 09 0 K 015657 15 Kžk 04.10.2016. godine)

Nezakonita radnja pribavljanja od banaka podataka o finasijskim transakcijama 

Član 11.stav 2. u vezi sa članom 86. stav 1. Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine

PRIBAVLJANJE PODATAKA OD BANAKA O FINANSIJSKIM TRANSAKCIJAMA BEZ NAREDBE SUDA PREDSTAVLJA BITNU ODNOSNO SUŠTINSKU POVREDU ODREDBE ČLANA 86. STAV 1. ZKP FBIH JER SE RADI O KRŠENJU TE ODREDBE U DIJELU KOJI ODREĐUJE KO JE OVLAŠTEN DA PRIBAVLJA TU DOKUMENTACIJU USLJED ČEGA SE NA DOKAZIMA KOJI SADRŽE TE PODATKE, U SKLADU SA ČLANOM 11. STAV 2. ZKP FBIH, NE MOŽE ZASNIVATI SUDSKA ODLUKA.

Iz Obrazloženja:

 “Tokom pretresa ovaj sud je donio rješenje kojim je iz spisa predmeta kao nezakonit dokaz izdvojena i dokumentacija koju je od Raiffeisen Bank pribavio vještak H.A. i to … Navedeni dokazi su izdvojeni iz spisa predmeta kao nezakoniti jer nisu bili pribavljeni u skladu sa odredbom člana 86. stav 1. ZKP FBiH prema kojoj se pribavljanje od banaka podataka o finanasijskim transakcijama i poslovima neke osobe koji bi mogli biti dokaz u krivičnom postupku vrši na osnovu naredbe suda. Pribavljanjem navedene dokumentacije bez naredbe suda, bitno odnosno suštinski tj. u pogledu toga ko je ovlašten da pribavlja tu dokumentaciju je povrijeđena odredba člana 86. stav 1. ZKP FBiH, a odredbama člana 11. stav 2. istog zakona je propisano da sud ne može zasnovati svoju odluku na dokazima pribavljenim bitnim povredama tog zakona. S obzirom da su bili zasnovani na toj dokumentaciji, iz spisa predmeta, a u skladu sa članom 11. stav 3. ZKP FBiH, kao nezakoniti dokazi izdvojeni su, takođe, nalaz i mišljenje vještaka H.A. od 20.03.2012. godine i iskaz vještaka H.A. sa zapisnika o glavnom pretresu Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 K 015657 12 K od 23.04.2013. godine. “

(Presuda Vrhovnog suda FBiH, broj 09 0 K 015657 15 Kžk 04.10.2016. godine)

Nezakonita radnja dokazivanja Privremeno oduzimanje predmeta

Član 11. stav 2. u vezi sa članovima 79-85. Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine

PRIVREMENO ODUZIMANJE PREDMETA KOJE NIJE IZVRŠENO U POSTUPKU KOJI PROPISUJE ZKP FBIH A KOJI IMA ZA CILJ OSIGURANJE ISTOVJETNOSTI ODUZETIH PREDMETA I ONIH KOJI SU KORIŠĆENI KAO DOKAZ U KRIVIČNOM POSTUPKU IMA SE SMATRATI PRIBAVLJANJEM DOKAZA UZ BITNE POVREDE ODREDABA ČLANOVA 79-85. ZKP FBIH USLJED ČEGA SE NA TAKVIM DOKAZIMA, U SKLADU SA ČLANOM 11. STAV 2. ZKP FBIH, NE MOŽE ZASNIVATI SUDSKA ODLUKA.

Iz Obrazloženja:

“Takođe, iz spisa predmeta kao nezakonit dokaz izdvojena je dokumentacija d.o.o. XY, koja je Kantonalnom tužiteljstvu … dostavljena uz podnesak punomoćnika O.Z. od 02.02.2012. godine. Riječ je o dokumentaciji koja je iz poslovnih prostorija d.o.o. XY iznesena od strane osnivača d.o.o. XY O.Z. samovlasno bez učešća nadležnih organa i provođenja odgovarajuće procedure iako se radilo o poslovnoj dokumentaciji d.o.o. XY, koje je poseban pravni subjekt u odnosu na njegovog osnivača. Budući da je oduzimanje te dokumentacije iz prostorija d.o.o. XY izvršeno bez prisustva optuženog G.G., koji je tada bio direktor d.o.o. XY i to nakon što su prostorije d.o.o. XY otvorene uz prethodnu promjenu brave, da to oduzimanje nije izvršeno u postupku koji propisuje ZKP FBiH za privremeno oduzimanje predmeta niti od strane organa ovlaštenih, po ZKP FBiH, za privremeno oduzimanje predmeta, da prilikom oduzimanja ta dokumentacija nije popisana niti je na drugi način osigurana njena istovjetnost (stavljanjem u poseban omot i pečačenjem) te da je, nakon takvog oduzimanja, više dana držana u stanu O.Z., ovaj sud nalazi da su takvim oduzimanjem te dokumentacije bitno povrijeđene odredbe članova 79-85. ZKP FBiH i da se, iz tog razloga, na toj dokumentaciji, u smislu člana 11. stav 2. ZKP FBiH, ne može zasnivati sudska odluka. “

(Presuda Vrhovnog suda FBiH, broj 09 0 K 015657 15 Kžk 04.10.2016. godine)

Slobodna ocjena dokaza 

Član 16. Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine

 U SKLADU SA NAČELOM SLOBODNE OCJENE DOKAZA, PRAVO SUDA DA OCJENJUJE DA LI JE OPTUŽENI UPRAVLJAO PRIJEVOZNIM SREDSTVOM POD UTJECAJEM ALKOHOLA NIJE OGRANIČENO FORMALNIM DOKAZNIM PRAVILIMA KOJIM BI BILO PROPISANO KOJIM SE DOKAZNIM SREDSTVIMA TA ČINJENICA MOŽE UTVRĐIVATI.

Iz Obrazloženja:

 „Žalbom branitelja osporava se pravilnost zaključka prvostepenog suda da je optuženi vozilom upravljao u alkoholisanom stanju s koncentracijom alkohola u krvi od 0,62 promila. To utvrđenje suda branitelji osporavaju s pozivom na odredbu člana 162. stav 2. Zakona o sigurnosti prometa na cestama Županije Zapadno-hercegovačke kojom je propisano da će, ako u prometnoj nezgodi ima poginulih osoba, ovlaštena osoba koja obavlja očevid odrediti da se neposrednim sudionicima nezgode uzmu krv i urin radi utvrđivanja jesu li pod uticajem alkohola ili drugih opojnih sredstava u organizmu. Kako u konkretnom slučaju od optuženog V.Z. osim krvi nije uzet i urin radi utvrđivanja da li je pod utjecajem alkohola, odbrana smatra da je prvostepeni sud neosnovano odbio njihov prigovor da ne postoji dovoljno dokaza da je optuženi upravljao vozilom pod uticajem alkohola.

Ovi žalbeni navodi branitelja su neosnovani. Naime, odredbom člana 16. ZKP FBiH propisano je načelo slobodne ocjene dokaza prema kojem pravo suda da ocjenjuje postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima. U skladu s tim, ni pravo suda da utvrđuje da li je optuženi upravljao prijevoznim sredstvom pod uticajem alkohola nije ograničeno formalnim dokaznim pravilima kojima bi bilo propisano kojim se dokaznim sredstvima ta činjenica može utvrđivati. Stoga, iz same činjenice da prilikom konkretne prometne nezgode od optuženog V.Z., osim uzorka krvi, nije uzet i uzorak urina radi utvrđivanja je li pod uticajem alkohola ne može dovesti u pitanje pravilnost činjeničnog utvrđenja suda da je optuženi upravljao prijevoznim sredstvom pod uticajem alkohola s koncentracijom alkohola u krvi od 0,62 promila. Iz obrazloženja pobijane presude jasno proizilazi na osnovu kojeg dokaza je sud to utvrdio, a u žalbi branitelja se ne osporava vjerodostojnost tog dokaza niti u njemu utvrđena koncentracija alkohola u krvi optuženog.“

(Presuda Vrhovnog suda FBiH, broj 08 0 K 002917 17 Kž od 04.10.2017. godine)

Izuzeće predsjednika sudećeg vijeća koji je bio član vanraspravnog vjeća koje je izvršilo redovnu kontrolu opravdanosti pritvora

Član 39. tačka d) Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine

OKOLNOST DA JE SUDIJA ČLAN VANRASPRAVNOG VIJEĆA KOJE JE IZVRŠILO REDOVNU KONTROLU OPRAVDANOSTI PRITVORA U SMISLU ČLANA 151. STAV 1. ZKP FBIH RANIJE BIO PREDSJEDNIK SUDEĆEG VIJEĆA U ISTOM KRIVIČNOM PREDMETU NE PREDSTAVLJA RAZLOG ZA IZUZEĆE NA OSNOVU ČLANA 39. TAČKA D) ZKP FBIH.

Iz Obrazloženja:

“Pobijajući prvostepeno rješenje zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka iz člana 312. stav 1. tačka b) ZKP FBiH, branitelj u žalbi ističe da je pobijano rješenje doneseno u vijeću čiji je član bila i sudija Š.R., koja je u ovom predmetu učestvovala kao predsjednica sudećeg vijeća sve do presigniranja predmeta sudiji R.S. kao novoj predsjednici vijeća. Branitelj u žalbi ne navodi zbog kojeg zakonom propisanog razloga iz člana 39. ZKP FBiH se sudija Š.R. morala izuzeti u postupku donošenja pobijanog rješenja. Ovaj sud nalazi da u konkretnom slučaju nije postojao nijedan zakonom propisani razlog za izuzeće sudije Š.R. Naime, pobijano rješenje je donijeto u postupku redovne kontrole opravdanosti pritvora u smislu člana 151. stav 1. ZKP FBiH. Kako se redovna kontrola opravdanosti pritvora nakon potvrđivanja optužnice vrši svaka dva mjeseca nakon donošenja posljednjeg rješenja o pritvoru, te kako tu kontrolu može vršiti i sudeće vijeće ukoliko se nalazi u zasjedanju u vrijeme vršenja kontrole, okolnost da je sudija Š.R. bila predsjednik sudećeg vijeća u ovom predmetu prije presignacije predmeta drugom sudiji ne predstavlja zakonski razlog za njeno izuzeće u postupku kontrole opravdanosti pritvora u tom predmetu. “

(Rješenje Vrhovnog suda FBiH, broj 09 0 K 027287 17 Kž 11 od 10.08.2017. godine)

Ovlaštenje suda da tokom glavnog pretresa pribavlja dokaze 

Član 276. stav 2. tačka e) Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine

OKOLNOST DA JE TOKOM ISTRAGE POTREBAN PRIJEDLOG TUŽITELJA ZA PRIBAVLJANJE ODREĐENOG DOKAZA PO NAREDBI SUDIJE ZA PRETHODNI POSTUPAK NE ZNAČI DA SUD TOKOM GLAVNOG PRETRESA TAJ DOKAZ NE MOŽE PRIBAVITI, U SKLADU SA ČLANOM 276. STAV 2. TAČKA E) ZKP FBIH, I BEZ PRIJEDLOGA TUŽITELJA.

Iz Obrazloženja:

“Odbijen je kao neosnovan i prigovor optuženog G.G. da ovaj sud nije mogao sam pribaviti dokumentaciju od Raiffeisen Bank d.d. Sarajevo, koja se odnosi na poslovanje d.o.o. XY … Naime, optuženi G.G. je zakonitost te radnje ovog suda osporavao pozivom na odredbu člana 86. stav 1. ZKP FBiH uz ukazivanje da je odnosna dokumentacija pribavljena bez zahtjeva tužiteljstva. Pri ocjeni tog prigovora optuženog G.G. neosnovanim, ovaj sud je imao u vidu da je odredbom člana 86. stav 1. ZKP FBiH zaista propisano da, ako postoje osnovi sumnje da je neka osoba počinila krivično djelo koje je povezano s dobivanjem imovinske koristi, sud može, na osnovu prijedloga tužitelja, narediti da banka ili druga pravna osoba koja vrši finansijsko poslovanje dostavi podatke o bankovnim depozitima i drugim finansijskim transakcijama i poslovima te osobe kao i osobe za koje se osnovano vjeruje da su uključene u te finansijske transakcije ili poslove osumnjičenog ako bi takvi podaci mogli biti dokaz u krivičnom postupku. Međutim, s obzirom da se u pomenutoj odredbi govori o postojanju osnova sumnje i o osumnjičenom, ovaj sud nalazi da se dio odredbe koji govori o nužnosti postojanja prijedloga tužitelja na osnovu kojeg sud može izdati pomenutu naredbu banci odnosi samo na preduzimanje te radnje tokom istrage. Pri donošenju zaključka da sudu, u toku glavnog pretresa odnosno pretresa, za pribavljanje dokaza koji se odnose na finansijske transakcije i poslove određene osobe, nije neophodan prijedlog tužitelja, ovaj sud je imao u vidu i odredbu člana 276. stav 2. tačka e) ZKP FBiH, kojom je propisano da je sud ovlašten u toku glavnog pretresa, pa, shodno tome i u toku pretresa pred drugostepenim sudom, naložiti izvođenje dokaza pri čemu to pravo suda nije uvjetovano postojanjem bilo kakvih prijedloga stranaka. “

(Presuda Vrhovnog suda FBiH, broj 09 0 K 015657 15 Kžk 04.10.2016. godine)

Značaj ranije pravomoćne presude zasnovane na sporazumu o priznanju krivnje

Član 295. stav 1. Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine.

RANIJE PRAVOMOĆNE PRESUDE ZASNOVANE NA SPORAZUMIMA O PRIZNANJU KRIVNJE I KOJE SE ODNOSE NA DRUGE OPTUŽENE KOJI SU TIM PRESUDAMA OGLAŠENI KRIVIM NE MOGU PREDSTAVLJATI DOKAZ DA JE OPTUŽENI UČINIO ISTO KRIVIČNO DJELO ZA KOJE SE PROTIV NJEGA VODI DRUGI KRIVIČNI POSTUPAK, BEZ OBZIRA ŠTO SE I ON POMINJE U TIM OPISIMA KRIVIČNIH DJELA IZ POMENUTIH PRAVOMOĆNIH PRESUDA.

Iz obrazloženja: 

„Prvostepeni sud je u obrazloženju pobijane presude ukazao i na osuđenog B.N., koji je kako navodi sa tužiteljem sklopio sporazum o priznanju krivnje na osnovu kojeg je donesena pravomoćna presuda prema kojoj je priznao učinjenje krivičnopravnih radnji sa optuženima O.A., K.T. i L.M. Time je prvostepeni sud ukazujući i na ove okolnosti ponovio kakvo značenje i kakvu „dokaznu snagu“ imaju činjenični opisi djela iz pravomoćnih presuda donesenih u drugim krivičnim postupcima.

U obrazloženju pobijane presude, prvostepeni sud je također naveo da je osuđeni inače ranije optuženi, a u ovom krivičnom predmetu K.M. sa tužiteljem sklopio sporazum o priznanju krivnje na osnovu kojeg je došlo u odnosu na njega do razdvajanja postupka i donesena presuda koja je postala pravomoćna. Prema činjeničnom supstratu djela pravomoćne presude prvostepeni sud je naveo, da su i optuženi O.A., B.E. i M.E. preduzimali određene krivičnopravne radnje, pa da i to ima „dovoljnu dokaznu snagu“ uz ostale dokaze za zaključak o njihovom učešću o učinjenju krivičnog djela za koje su oglašeni krivim.

Pošto u svojim žalbama branitelji optuženih O.A., K.T., B.E. i M.E. osporavaju takvo shvatanje prvostepenog suda i uopšte mogućnost da se iz ovakvih opisa djela pravomoćnih presuda donesenim u drugim krivičnim postupcima, činjenični supstrat djela i obrazloženje može koristiti za zaključak o njihovoj krivnji i učinjenju krivičnog djela, valjalo je ocijeniti takve žalbene prigovore i na njih dati potrebne odgovore. U davanju odgovora na pomenute prigovore trebalo je poći od odredbe člana 295. stav 1. ZKP FBiH u kojoj je propisano, da se presuda može odnositi samo na osobu koja je optužena i samo na djelo koje je predmet optužbe sadržane u potvrđenoj odnosno na glavnom pretresu izmijenjenoj optužnici. Ovako koncipirana zakonska odredba podrazumijeva mogućnost da se i u drugom krivičnom postupku može odlučiti o krivičnom djelu i o krivnji optužene osobe u odnosu na koju je izdvojen krivični postupak, a koja je kao u konkretnom slučaju učestvovala u učinjenju istog krivičnog djela. Takva procesna situacija, naravno, traži odgovor na pitanje kakva je dokazna snaga iz opisa djela takvih pravomoćnih presuda donesenih u izdvojenom krivičnom postupku. Ovo zbog toga, jer su kako to navodi prvostepeni sud u obrazloženju pobijane presude ranije optuženi u ovom krivičnom predmetu L.M., B.N., Š.T. i K.M. sa tužiteljem sklopili sporazume o priznanju krivnje, nakon čega su razdvojeni postupci i održani pretresi, te donesene presude koje su postale pravomoćne. Pošto se u činjeničnom opisu djela pominju optuženi O.A., K.T., B.E. i M.E., prvostepeni sud je zaključio da su oni kao što je to na više mjesta naprijed ukazano u tim radnjama učestvovali na „aktivan način“.

Za razliku od toga, ovaj sud smatra, da je takvo shvatanje prvostepenog suda pogrešno, a na šta se u žalbama branitelja optuženih O.A., K.T., B.E. i M.E. pravilno prigovara.

Naime, po mišljenju ovog suda ovakve pravomoćne presude donesene u drugim krivičnim postupcima imaju značenje u smislu toga, da su ranije optuženi L.M., B.N., Š. T., K.M.i dr. sada osuđeni, radnjama navedenim u činjeničnim opisima djela iz tih presuda učinili krivično djelo neovlašćene proizvodnje i stavljanja u promet opojnih droga iz člana 238. stav 1. u vezi sa članom 55. KZ FBiH. Radi toga, argumentum a contrario druge činjenice sadržane u činjeničnim opisima djela iz tih pravomoćnih presuda koje se odnose na optužene O.A., K.T., B.E. i M.E. nisu relevantne a niti su obavezivale prvostepeni sud da ih prihvati kao utvrđenim u ovom krivičnom predmetu. To dalje znači da je pogrešno zaključivanje prvostepenog suda da te pravomoćne presude zasnovane na sporazumima o priznanju krivnje koje u svojim opisima djela sadrže inkriminirane radnje koje su kako se navodi preduzimali optuženi O.A., K. T., B.E. i M.E., takvog karaktera da imaju dovoljnu dokaznu snagu uz ostale izvedene dokaze subjektivne i objektivne prirode za zaključak da su učinili krivična djela za koja su oglašeni krivim. Dakle, takvi navodi činjeničnog opisa djela iz pravomoćnih presuda, po mišljenju ovog suda, ne mogu se u ovom krivičnom postupku unaprijed smatrati utvrđenim kako je to zaključio prvostepeni sud u pobijanoj presudi u odnosu na optužene O.A., K.T., B.E. i M.E., koje su pobliže opisane u tač. I i II njene izreke. Osim toga, suprotno zaključivanje nije primjereno načelu pravičnog postupka i pravu na odbranu, te pravnim standardima koji su im garantovani našim procesnim zakonom kako bi se činjenično stanje pravilno i potpuno utvrdilo. Ove pravomoćne presude imaju značenje u ovom krivičnom postupku da su L.M., B.N., K. M. i dr. učinili krivična djela za koja su oglašeni krivim i izvan toga se ne mogu vrednovati na način kako je to učinio prvostepeni sud.“

(Rješenje Vrhovnog suda FBiH, broj 04 0 K 004818 15 Kž 7 od 07.07.2016. godine)

Povreda prava na odbranu

član 312. stav 1. tačka d) Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine

POSTOJANJE INSTITUTA UNAKRSNOG ISPITIVANJA NE ISKLJUČUJE PRAVO DA SE, U CILJU DISKREDITACIJE ODREĐENOG DOKAZA, PREDLOŽI IZVOĐENJE NOVOG DOKAZA NITI SAMO PO SEBI ISKLJUČUJE OSNOVANOST TAKVOG PRIJEDLOGA.

Iz Obrazloženja:

“Iz obrazloženja pobijane presude … proizilazi da je prijedlog odbrane da se provede novo vještačenje zasnovan na stavu odbrane da je, u vrijeme učinjenja djela za koje se tereti, optuženi T.G. bio bitno smanjeno uračunljiv a ne samo smanjeno uračunljiv kako to proizilazi iz nalaza i mišljenja vještaka optužbe. Takav prijedlog odbrane prvostepeni sud je odbio s obrazloženjem da je vještak neuropsihijatar odgovarajući na unakrsna pitanja odbrane bio jasan u pogledu oblika uračunljivosti… Međutim, iz uvodnog izlaganja branitelja kao i iz zapisnika o glavnom pretresu od 23.11.2016. godine proizilazi da je odbrana predložila novo psihijatrijsko vještačenje upravo kako bi osporila zaključak koji proizilazi iz nalaza i mišljenja vještaka optužbe da je uračunljivost optuženog bila smanjena ali ne bitno. Okolnost da je vještak optužbe bio unakrsno ispitan od strane odbrane i da je naveo svoje razloge zbog kojih nalazi da je optuženi u vrijeme učinjenja djela bio u stanju smanjene uračunljivosti, ne može biti osnov za odbijanje prijedloga odbrane za novim vještačenjem. Cilj unakrsnog ispitivanja jeste da se dovede u pitanje vjerodostojnost iskaza datog prilikom direktnog ispitivanja ali postojanje instituta unakrsnog ispitivanja ne isključuje pravo da se, u istom cilju, predloži izvođenje novog dokaza niti samo po sebi isključuje osnovanost takvog prijedloga. U konkretnom slučaju, novo psihijatrijsko vještačenje je predloženo upravo da bi se osporio nalaz i mišljenje vještaka optužbe koji je izjavio da on ne može argumentirati stav o bitno smanjenoj uračunljivosti optuženog u vrijeme učinjenja djela. Objektivno, osporavanje nalaza i mišljenja vještaka neuropsihijatra, s obzirom na činjenicu da se radi o visokostručnim pitanjima, teško je ostvarivo bez pomoći drugog vještaka iz iste oblasti. Stoga je, u konkretnom slučaju, odbijanjem prijedloga odbrane za novim psihijatrijskim vještačenjem, s obrazloženjem da je vještak optužbe odgovorio na pitanja branitelja prilikom unakrsnog ispitivanja, odbrana bila onemogućena u efektivnom osporavanju nalaza i mišljenja vještaka neuropsihijatra kojeg je odredila optužba. Time je povrijeđeno pravo optuženog na odbranu i učinjena bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz člana 312. stav 1. tačka d) ZKP FBiH.“

(Rješenje Vrhovnog suda FBiH, broj 08 0 K 002863 17 Kž 2 od 19.04.2017. godine)

Značaj iskaza neke osobe dat branitelju i mogućnost njegovog korištenja na glavnom pretresu

Član 312. stav 1. tačka d) Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine

ODBIJANJEM PRIJEDLOGA BRANITELJA DA SE NA GLAVNOM PRETRESU KORISTI I IZVEDE DOKAZ ČITANJEM ISKAZA OSOBE M.M. KOJI JE DAT BRANITELJU I DA SE UVEDE U DOKAZNI MATERIJAL, NIJE POVRIJEĐENO PRAVO NA ODBRANU OPTUŽENOG, PA SAMIM TIM NI UČINJENA BITNA POVREDA ODREDABA KRIVIČNOG POSTUPKA IZ ČLANA 312. STAV 1. TAČKA D) ZKP FBIH

Iz obrazloženja:

„Odredbom člana 15. stav 1. ZKP FBiH je propisano da je sud dužan stranke i branitelja tretirati na jednak način i svakoj strani pružiti jednake mogućnosti u pogledu pristupa dokazima i njihovom izvođenju na glavnoj raspravi. Nadalje, prema odredbi člana 288. stav 1. ZKP FBiH iskazi dati u istrazi dopušteni su kao dokaz na glavnoj raspravi i mogu biti korišteni prilikom direktnog ili unakrsnog ispitivanja ili pobijanja iznesenih navoda ili u odgovoru na pobijanje nakon čega se prilažu kao dokazni materijal ili za dodatno ispitivanje. U ovom slučaju osobi će se dati mogućnost da objasni ili pobije svoj prethodni iskaz. Izuzetak od navedenog pravila propisan je u stavu 2. istog člana navedenog zakona, kojim je predviđeno da se zapisnici o iskazima datim u istrazi mogu po odluci suda, odnosno vijeća pročitati i koristiti kao dokaz na glavnom pretresu samo u slučaju ako su ispitane osobe umrle, duševno oboljele, ili se ne mogu pronaći ili je njihov dolazak pred sud nemoguć, ili je znatno otežan iz važnih razloga ili ako bez zakonskog razloga neće da daju iskaz na glavnoj raspravi. Dakle, iz navedene zakonske odredbe slijedi da se samo iskazi dati u istrazi mogu koristiti kao dokaz na glavnom pretresu u situaciji kada ispitana osoba nije u mogućnosti doći pred sud. Žalbom branitelja se ne dovodi u pitanje da M.M. kao svjedok nije ispitan u toku istrage, pa zbog toga nije ni bilo zakonskog osnova da se njegov iskaz dat branitelju prihvatiti kao dokaz. Branitelj ni u žalbi ne ukazuje na konkretnu zakonsku odredbu koja omogućava da se iskaz svjedoka dat branitelju optuženog koristi kao dokaz. Stoga, suprotno navodima u žalbi, odbijanjem prijedloga branitelja optuženog da se na glavnom pretresu izvede dokaz čitanjem iskaza M.M. koji je dat branitelju i da se kao dokaz uloži u spis, prvostepeni sud nije postupao suprotno odredbi člana 288. stav 1. ZKP FBiH, pa zbog toga nije povrijeđena odredba člana stav 1. ZKP FBiH, niti je takvim postupanjem učinjena bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz člana 312. stav 1. tačka d) ZKP FBiH.“

(Rješenje Vrhovnog suda FBiH, broj: 01 0 K 008478 15 Kž od 31.08.2016. godine)

Povreda prava na odbranu

Član 312. stav 1. tačka d) Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine

POSTOJAĆE POVREDA PRAVA NA ODBRANU I TIME BITNA POVREDA ODREDABA KRIVIČNOG POSTUPKA IZ ČLANA 312. STAV 1. TAČKA D) ZKP FBIH UKOLIKO SUD PROPUSTI DA ODLUKU O ODBIJANJU ODREĐENOG DOKAZNOG PRIJEDLOGA ODBRANE OBRAZLOŽI U VEZI SA RAZLOZIMA NA KOJIMA JE TEMELJEN TAJ DOKAZNI PRIJEDLOG.

Iz Obrazloženja:

“Iz obrazloženja pobijane presude proizilazi da je prvostepeni sud odbio prijedlog odbrane za rekonstrukciju događaja te da se taj prijedlog … odnosio na okolnosti interakcije odnosno učinka projektila na tijelo oštećenog odnosno na okolnost međusobnog djelovanja tijela oštećenog i projektila. Međutim, iz zapisnika o glavnom pretresu … od 23.11.2016. godine vidljivo je da je prijedlog za rekonstrukciju događaja obrazložen postojanjem razlika u iskazima svjedoka i materijalnih dokaza koji se nalaze u spisu. Iz toga slijedi da prvostepeni sud u obrazloženju svoje presude uopšte nije naveo razloge o osnovanosti prijedloga odbrane za vršenjem rekonstrukcije događaja s obzirom na konkretno obrazloženje odbrane tog dokaznog prijedloga. Iz tog razloga, prvostepeni sud je odbijanjem prijedloga odbrane za rekonstrukcijom događaja povrijedio pravo optuženog na odbranu budući da svoju odluku o odbijanju tog prijedloga nije temeljio na razlozima zbog kojih je odbrana predložila izvođenje tog dokaza. Time je prvostepeni sud takođe učinio bitnu povredu odredaba krivičnog postupka iz člana 312. stav 1. tačka d) ZKP FBiH.”

(Rješenje Vrhovnog suda FBiH, broj 08 0 K 002863 17 Kž 2 od 19.04.2017. godine)

Povreda prava na odbranu

Član 312. stav 1. tačka d) ZKP FBiH u vezi sa članom 6. stav 1.i 3. ZKP

ODBIJANJEM PRIJEDLOGA ODBRANE DA OPTUŽENI NA GLAVNOM PRETRESU DA ISKAZ O ČINJENICAMA U SVOJSTVU OPTUŽENOG POVRIJEĐENO JE PRAVO OPTUŽENOG NA ODBRANU.

Iz Obrazloženja:

“Pobijajući prvostepenu presudu zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka, branitelj optuženog u žalbi navodi da je odbrana u uvodnom izlaganju a i u nastavku glavnog pretresa predlagala da optuženi iznese svoju odbranu odnosno da da iskaz o činjenicama u svojstvu optuženog u kojem slučaju ne bi bio obavezan podvrgnuti se direktnom i unakrsnom ispitivanju. Branitelj u žalbi navodi i da je taj prijedlog odbrana obrazložila pozivom na pravo optuženog na odbranu i na pravo optuženog da ne odgovara na pitanja. Međutim, na protivljenje tužitelja, prvostepeni sud je odbio taj prijedlog odbrane s obrazloženjem da ZKP FBiH ne predviđa takvu mogućnost. Usljed toga, optuženi je, htijući iznijeti svoju odbranu, bio primoran pristati na davanje iskaza o činjenicama u svojstvu svjedoka, te tako neutemeljeno podvrgnut unakrsnom ispitivanju čime je povrijeđeno njegovo pravo na odbranu.

Ispitujući ove žalbene navode, ovaj sud je utvrdio da je u zapisniku o glavnom pretresu od 19.12.2016. godine konstatiran prijedlog odbrane da optuženi T.G. da iskaz o činjenicama u svojstvu optuženog zajedno s pomenutim obrazloženjem. Takođe, utvrđeno je i da je taj prijedlog odbrane odbijen s obrazloženjem da ZKP FBiH ne predviđa tu mogućnost. Nakon toga, ističući da se to čini zbog toga što je odbijen prijedlog da da iskaz o činjenicama u svojstvu optuženog, branitelj optuženog je izjavio da optuženi pristaje da bude saslušan kao svjedok.

Ovaj sud nalazi da je odbijanjem prijedloga odbrane da optuženi T.G. da iskaz o činjenicama u svojstvu optuženog povrijeđeno pravo optuženog na odbranu. Naime, isključivo je stvar izbora optuženog u kojem će svojstvu dati iskaz o činjenicama tj. da li u svojstvu optuženog kao svjedoka ili samo u svojstvu optuženog. Nepravilan je stav prvostepenog suda da ZKP FBiH ne predviđa mogućnost za optuženog da iskaz o činjenicama da upravo u tom svojstvu odnosno da optuženi iskaz o činjenicama može dati samo u svojstvu svjedoka. Na nepravilnost takvog stava prvostepenog suda upućuje odredba člana 6. stav 2. ZKP FBiH, kojom se izričito propisuje da se osumnjičenom odnosno optuženom (dakle, i na glavnom pretresu) mora omogućiti da se izjasni o svim činjenicama i dokazima koji ga terete i da iznese sve činjenice i dokaze koji mu idu u korist. Odredba člana 6. stav 3. ZKP FBiH pak propisuje da osumnjičeni odnosno optuženi nije dužan iznijeti svoju odbranu niti odgovarati na postavljena pitanja. Iz navedenih odredaba jasno proizilazi da je pravo optuženog da da iskaz o činjenicama i u svojstvu optuženog i da uskrati odgovore na postavljena pitanja. Osim toga, član 274. stav 1. ZKP FBiH obavezuje sudiju odnosno predsjednika vijeća da na glavnom pretresu pouči optuženog da može iznositi činjenice i predlagati dokaze u svoju korist što, takođe, jasno ukazuje da se prava optuženog propisana u članu 6. stav 2. i 3. ZKP FBiH odnose i na stadij glavnog pretresa. Iz odredbe člana 274. stav 2. ZKP FBiH vidljivo je pak da je davanje iskaza u svojstvu svjedoka samo jedna mogućnost za optuženog a ne, s obzirom na prethodno navedene odredbe, i jedini mogući oblik davanja iskaza o činjenicama od strane optuženog. Stoga je prvostepeni sud odbivši prijedlog odbrane da optuženi T.G. da iskaz o činjenicama u svojstvu optuženog povrijedio njegovo pravo na odbranu, čime je učinjena bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz člana 312. stav 1. tačka d) ZKP FBiH.”

(Rješenje Vrhovnog suda FBiH, broj 08 0 K 002863 17 Kž 2 od 19.04.2017. godine)

Nema razloga kojima se sud rukovodio pri izricanju mjera zabrane umjesto pritvora

Član 312. stav 1. tačka k) Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine

POBIJANIM RJEŠENJEM JE OPTUŽENOM UMJESTO MJERE PRITVORA IZ ČLANA 152. STAV 1. ZKP FBiH IZREČENA MJERA ZABRANE NAPUŠTANJA BORAVIŠTA I ZABRANE PUTOVANJA I TO POZIVOM NA ČLAN 140 ST. 1. I 2. ZKP FBiH, ALI SUD PRI TOME NIJE NAVEO RAZLOGE NA OSNOVU KOJIH SMATRA DA SU ISPUNJENI UVJETI ZA IZRICANJE MJERE ZABRANE PROPISANE TOM ODREDBOM, ODNOSNO, POBIJANO RJEŠENJE NE SADRŽI RAZLOGE ZBOG ČEGA JE NEOPHODNO IZRICANJE TIH MJERA ZABRANE I ŠTA SE ŽELI POSTIĆI TIM MJERAMA. S TIM U VEZI TREBA UKAZATI NA ODREDBU ČLANA 140b. STAV 1. ZKP FBiH, KOJA ZAHTIJEVA DA RJEŠENJE O IZRICANJU MJERA ZABRANE BUDE OBRAZLOŽENO, ODNOSNO, DA SE U NJEMU NAVEDU RAZLOZI ZBOG KOJIH SUD SMATRA DA SU ISPUNJENI UVJETI ZA IZRICANJE POJEDINIH MJERA ZABRANE TE DA JE NJIHOVO IZRICANJE NEOPHODNO RADI OSTVARENJA ODREĐENIH PROCESNIH CILJEVA. KAKO JE PRVOSTEPENI SUD PROPUSTIO NAVESTI RAZLOGE KOJIMA SE RUKOVODIO PRI IZRICANJU NAVEDENIH MJERA ZABRANE, OSNOVANO SE ŽALBOM BRANITELJICE OPTUŽENOG UKAZUJE DA POBIJANO RJEŠENJE NE SADRŽI RAZLOGE O ODLUČNIM ČINJENICAMA, TE DA JE TIME UČINJENA BITNA POVREDA ODREDABA KRIVIČNOG POSTUPKA IZ ČLANA 312. STAV 1. TAČKA K) ZKP FBiH.

(Rješenje Vrhovnog suda FBiH, broj: 09 0 K 023306 16 Kž 5 od 14.06.2016. godine)

U opisu djela nedostaju subjektivni elementi kvalificiranog oblika krivičnog djela razbojništva iz člana 289. stav 2. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine

Član 312. stav 1. tačka k) Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine

AKO SU U OPISU DJELA IZ OPTUŽNICE NAVEDENE SAMO ČINJENICE I OKOLNOSTI KOJE SE ODNOSE NA POSTOJANJE UMIŠLJAJA OPTUŽENIH U SMISLU NJIHOVOG PSIHIČKOG ODNOSA PREMA RADNJAMA KOJE PREDSTAVLJAJU OSNOVNI OBLIK KRIVIČNOG DJELA RAZBOJNIŠTVA IZ ČLANA 289. STAV 1. KZ FBIH, A NE I PREMA NJEGOVOM KVALIFICIRANOM OBLIKU IZ STAVA 2. ISTOG ČLANA DA SU BILI SVJESNI DA UDARANJEM PESNICAMA OŠTEĆENIKU MOGU NANIJETI TEŠKE TJELESNE OZLJEDE I DA SU PRISTALI NA NJIHOVO NASTUPANJE, ONDA JE PRVOSTEPENI SUD PRAVILNO POSTUPIO KADA NIJE PRIHVATIO PRIJEDLOG TUŽITELJA U POGLEDU PRAVNE OCJENE DJELA, DA SE RADI O KVALIFICIRANOM OBLIKU OVOG KRIVIČNOG DJELA, VEĆ O NJEGOVOM OSNOVNOM OBLIKU.

Iz obrazloženja:

„Optuženima A.J. i J.M. je na teret stavljeno da su dana 06.05.2004. godine, u 22,00 sata u T., u ulici K.M, ispred ljetne bašte kafea „S.“ kod objekta „N.P.“ prišli do D.M. i od istog tražili da im da njegov mobilni telefon kako bi nekog navodno nazvali, da su, dalje, nakon što je D. to odbio, sve s ciljem pribavljanja protupravne imovinske koristi i u namjeri da od istog oduzmu mobitel, fizički nasrnuli na D.M., tukući ga pri tome pesnicama po licu i ostalim dijelovima tijela, kojom prilikom su mu udarcima pesnicama nanijeli teške tjelesne ozljede u vidu razderno-nagnječne rane leđa nosa sa prijelomom nosnih kostiju uz njihovo pomjeranje, kao i iskrivljenje nosa i krvarenje na isti, pa je, nakon toga, jedan od njih iz ruku D.M. istrgnuo mobilni telefon marke Nokia 3310 sa korisničkom karticom, te da su se, potom, oba optuženika sa ukradenim mobitelom udaljili sa lica mjesta pribavivši za sebe protupravnu imovinsku korist. Ovako dani opis kaznenopravnih radnji ne sadrži naznaku da su optuženi A.J. i J.M. kritične prilike oštećenom D.M. htjeli nanijeti tešku tjelesnu ozljedu, odnosno da su bili svjesni da udarcima koje mu zadaju takvu ozljedu mogu nanijeti, te da su, i pored postojanja takve svijesti, na tu moguću posljedicu poduzetih radnji pristali. U činjeničnoj osnovi predmetne optužnice, dakle, umišljaj optuženih za nanošenje teške tjelesne ozljede oštećenom realno nije sadržan. Ovo je okolnost zbog čega prvostupanjski sud za ranije navedeni oblik vinosti kod optuženih, kada je u pitanju teška tjelesna ozljeda oštećenog, u obrazloženju pobijane presude objektivno nije ni mogao dati bilo kakve razloge. Ako po opisu kaznenopravnih radnji iz potvrđene optužnice na strani optuženih umišljaj ne postoji, onda se o toj činjenici, sud u svojoj presudi ne može izjašnjavati, odnosno iznositi razloge za njegovo postojanje. Po nalaženju ovog suda, bitna povreda iz člana 312. stav 1. tačka k) ZKP FBiH, na koju je u žalbi ukazao tužitelj, nije počinjena. Opravdano je, dakle, u danim okolnostima, od strane prvostupanjskog suda zaključeno da su optuženi počinili kazneno djelo Razbojništvo iz člana 289. stav 1. KZ FBiH, a ne njegov teži oblik iz stava 2. iste odredbe, za koji su terećeni potvrđenom optužnicom Kantonalnog tužiteljstva u Tuzli.“

(Presuda Vrhovnog suda FBiH, broj: 03 0 K 010496 14 Kž 4 od 28.04.2017. godine)

Nakon ukidanja pritvora protiv optuženog koji se nalazio na slobodi može se samo odrediti a ne produžiti pritvor 

Član 312. stav 1. tačka k) Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine

U PROCESNOJ SITUACIJI KOJA JE STVORENA UKIDANJEM PRITVORA I PUŠTANJEM OPTUŽENOG NA SLOBODU, NAKNADNIM DONOŠENJEM RJEŠENJA KOJIM MU SE PRODUŽAVA PRITVOR PRVOSTEPENI SUD NIJE DONIO ODGOVARAJUĆE RJEŠENJE. OVO STOGA ŠTO JE DONOŠENJEM RJEŠENJA, KOJIM JE UKINUT RANIJE ODREĐENI PRITVOR VIŠE NIJE BIO NA SNAZI, PA JE POSTOJALA PROCESNA MOGUĆNOST DA SE OPTUŽENOM KOJI SE NALAZIO NA SLOBODI SAMO PONOVO ODREDI, A NE PRODUŽI PRITVOR. RADI TOGA JE IZREKA POBIJANOG RJEŠENJA U SUPROTNOSTI SA RAZLOZIMA DATIM U NJEGOVOM OBRAZLOŽENJU U KOME SE NAVODE RAZLOZI ZA PRODUŽENJE PRITVORA OPTUŽENOM, IAKO IZ IZREKE POBIJANOG RJEŠENJA PROIZILAZI DA SE OPTUŽENI NALAZI NA SLOBODI. POSTUPAJUĆI NA NAVEDENI NAČIN PRVOSTEPENI SUD JE UČINIO BITNU POVREDU ODREDABA KRIVIČNOG POSTUPKA IZ ČLANA 312. STAV 1. TAČKA K) ZKP FBIH, NA KOJU BRANITELJ OPTUŽENOG OSNOVANO UKAZUJE ŽALBOM.“

Iz obrazloženja:

„Na osnovu stanja u spisu ovaj sud je utvrdio da je u ovom predmetu prvostepena presuda, kojom je izrečena kazna zatvora optuženom, donesena dana 28.10.2016. godine, nakon čega je, rješenjem prvostepenog suda broj 09 0 K 026010 16 K od 28.10.2016 godine, optuženom produžen pritvor koji može trajati najduže devet mjeseci od dana donošenja presude ili do nove odluke suda. Navedeno rješenje prvostepenog suda je, u postupku odlučivanja o žalbi branitelja optuženog, ukinuto rješenjem Vrhovnog suda Federacije BiH broj 09 0 K 026010 16 Kž 4 od 07.11.2016. godine i predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovno odlučivanje. Postupajući u ponovnom postupku prvostepeni sud je dana 14.11.2016. godine donio rješenje kojim je ukinuo pritvor optuženom, te istovremeno odlučio da se optuženi ima odmah pustiti na slobodu, koje rješenje je uvažavanjem žalbe kantonalnog tužitelja ukinuto rješenjem Vrhovnog suda Federacije BiH broj 09 0 K 026010 16 Kž 5 od 18.11.2016. godine i predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovno odlučivanje. Dakle, žalbom branitelj optuženog se osnovano ukazuje da se u vrijeme donošenja pobijanog rješenja optuženi nije nalazio u pritvoru obzirom da mu je pritvor ranije ukinut i isti pušten na slobodu.

Kod takvog stanja u spisu osnovanim se ukazuju i navodi u žalbi branitelja optuženog da nije bilo procesne mogućnosti da se optuženom produži pritvor koji je jednom ukinut u toku ovog krivičnog postupka, već da se pritvor mogao samo ponovo odrediti. Naime, u procesnoj situaciji koja je stvorena ukidanjem pritvora i puštanjem optuženog na slobodu, donošenjem rješenja kojim se optuženom produžava pritvor prvostepeni sud nije donio odgovarajuće rješenje. Ovo stoga što je donošenjem ranijeg rješenja, kojim je ukinut pritvor optuženom, ranije određeni pritvor više nije bio na snazi. Stoga se s pravom u žalbi branitelja ukazuje da je izreka pobijanog rješenja nerazumljiva, kada se izrekom tog rješenja produžava pritvor optuženom, a istovremeno se određuje da će se pritvor računati od dana i časa lišenja slobode, što je u međusobnoj suprotnosti. Također izreka pobijanog rješenja je u suprotnosti sa razlozima datim u pobijanom rješenje u kome se navode razlozi za produženje pritvora optuženom, iako iz izreke pobijanog rješenja proizilazi da se optuženi nalazi na slobodi. Postupajući na navedeni način prvostepeni sud je učinio bitnu povredu odredaba krivičnog postupka iz člana 312. stav 1. tačka k) ZKP FBiH, na koju branitelj optuženog osnovano ukazuje žalbom.“

(Rješenje Vrhovnog suda FBiH, broj 09 0 K 026010 16 Kž 6 od 23.12.2016. godine)

Nedostatak razloga o odlučnim činjenicama u rješenju o određivanju ili produženju pritvora

Član 312. stav 1. tačka k) Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine

PRI IZNOŠENJU RAZLOGA NA OSNOVU KOJIH JE UTVRDIO POSTOJANJE OSNOVANE SUMNJE DA JE OPTUŽENI UČINIO ODREĐENO KRIVIČNO DJELO SUD JE DUŽAN DA ODREĐENO NAVEDE NE SAMO NA OSNOVU KOJIH DOKAZA JE TO UTVRDIO NEGO I ŠTA IZ TIH DOKAZA UKAZUJE NA TO JER U PROTIVNOM, RJEŠENJE O ODREĐIVANJU ODNOSNO PRODUŽENJU PRITVORA NE SADRŽI RAZLOGE O ODLUČNIM ČINJENICAMA ŠTO PREDSTAVLJA BITNU POVREDU ODREDABA KRIVIČNOG POSTUPKA IZ ČLANA 312. STAV 1. TAČKA K) ZKP FBIH.

Iz Obrazloženja:

„… iz obrazloženja pobijanog rješenja proizilazi da se zaključak prvostepenog suda da je osumnjičena C.B. učinila krivična djela za koja se tereti zasniva na rezultatima posebne istražne radnje nadzora i tehničkog snimanja telekomunikacija. Pri tome, prvostepeni sud se pozvao na određene telefonske komunikacije između osumnjičenih C.B. i I.E. i to tako što je naveo broj pod kojim je ta komunikacija navedena u prijedlogu tužitelja za produženje pritvora osumnjičenoj C.B. od 18.07.2016. godine, te datum i vrijeme te telefonske komunikacije. Prvostepeni sud je, dakle, propustio u pobijanom rješenju tačno navesti šta je sadržina tih komunikacija i šta iz presretnutih komunikacija ukazuje na postojanje osnovane sumnje da je osumnjičena C.B. učinila krivična djela Neovlaštena proizvodnja i stavljanje u promet opojnih droga iz člana 238. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZ FBiH i Neovlaštena proizvodnja i stavljanje u promet opojnih droga iz člana 238. stav 1. KZ FBiH. S obzirom na to, a da branitelj u žalbi ističe da iz telefonskih komunikacija na koje se pozvao prvostepeni sud proizilazi da su osumnjičeni C.B. i I.E. razgovarali o svemu drugom samo ne o drogi, ovaj sud nalazi da, za sada, postoji sumnja u pravilnost zaključka prvostepenog suda o postojanju osnovane sumnje da je osumnjičena C.B. učinila navedena krivična djela.”

(Rješenje Vrhovnog suda FBiH, broj 03 0 K 013243 16 Kž 4 od 02.08.2016. godine)

Nedostatak razloga o odlučnim činjenicama 

Član 312. stav 1. tačka k) Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine

PRESUDA NE SADRŽI RAZLOGE O ODLUČNIM ČINJENICAMA AKO SUD U OBRAZLOŽENJU PRESUDE, NAKON ŠTO IZNESE SADRŽINU IZVEDENIH DOKAZA, SAMO KONSTATIRA DA IZ TOGA PROIZILAZI DA SE U RADNJAMA OPTUŽENIH STIČU OBILJEŽJA ODREĐENOG KRIVIČNOG DJELA ODNOSNO AKO PROPUSTI ODREĐENO SE IZJASNITI IZ KOJIH ČINJENICA I OKOLNOSTI SADRŽANIH U ČINJENIČNOM OPISU DJELA U IZRECI PRESUDE PROIZILAZE POJEDINA ZAKONSKA OBILJEŽJA ODREĐENOG KRIVIČNOG DJELA.

Iz Obrazloženja:

“Budući da obrazloženje pobijane presude uopšte ne sadrži razloge kojima se prvostepeni sud rukovodio pri rješavanju pravnih pitanja odnosno ne sadrži razloge na osnovu kojih je sud utvrdio da radnje optuženih za koje ih je oglasio krivim pobijanom presudom sadrže obilježja krivičnih djela za koje su oglašeni krivima pobijanom presudom, prvostepeni sud je i time učinio bitnu povredu odredaba krivičnog postupka iz člana 312. stav 1. tačka k) ZKP FBiH. Naime, prvostepeni sud je u obrazloženju svoje presude, nakon što je iznio sadržinu pojedinih dokaza izvedenih tokom glavnog pretresa samo konstatirao da iz toga proizilazi da se u radnjama optuženih stiču obilježja krivičnih djela i potom pojedinačno za svakog od optuženih pobrojao krivična djela koja su oni učinili. Prema tome, izostalo je potpuno i određeno izjašnjenje prvostepenog suda iz kojih činjenica i okolnosti sadržanih u činjeničnom opisu djela proizilaze pojedina zakonska obilježja krivičnih djela za koja su optuženi T.A., T.M. i T.A. oglašeni krivima. To je posljedica i propusta prvostepenog suda da, u skladu sa članom 305. stav 7. ZKP FBiH, određeno i potpuno iznese koje činjenice i iz kojih razloga uzima kao dokazane ili nedokazane, a na koji propust se ukazuje žalbom branitelja optuženog T.M.. Toj imperativnoj zakonskoj normi ne može se udovoljiti prostim iznošenjem sadržaja izvedenih dokaza i zaključkom da iz tih dokaza proizilazi da su optuženi učinili radnje za koje su oglašeni krivima.“

(Rješenje Vrhovnog suda FBiH, broj 03 0 K 014125 16 Kž od 08.02.2017. godine)

Nedostatak razloga o relevantnosti određenih okolnosti u vrijeme donošenja odluke o produženju pritvoru

Član 312. stav 1. tačka k) Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine

 ODLUKA SUDA O PRODUŽENJU PRITVORA OSUMNJIČENOM ODNOSNO OPTUŽENOM MOŽE SE ZASNIVATI I NA OKOLNOSTIMA KOJE SU POSTOJALE U VRIJEME UČINJENJA DJELA ALI JE SUD, U TOM SLUČAJU, DUŽAN NAVESTI RAZLOGE ZAŠTO TE OKOLNOSTI SMATRA I DALJE RELEVANTNIM ZA OCJENU POSTOJANJA UVJETA ZA PRITVOR U VRIJEME DONOŠENJA ODLUKE O PRODUŽENJU PRITVORU. U PROTIVNOM, RJEŠENJE O PRODUŽENJU PRITVORA NE SADRŽI RAZLOGE O ODLUČNIM ČINJENICAMA ŠTO PREDSTAVLJA BITNU POVREDU ODREDABA KRIVIČNOG POSTUPKA IZ ČLANA 312. STAV 1. TAČKA K) ZKP FBIH.

Iz Obrazloženja:

“Iz pobijanog rješenja proizilazi da je prvostepeni sud svoj zaključak o postojanju stvarne prijetnje narušavanja javnog reda u slučaju puštanja optuženog na slobodu kao jednog od uvjeta za produženje pritvora na osnovu člana 146. stav 1. tačka d) ZKP FBiH, ponovo zasnovao na okolnostima koje su postojale još u vrijeme učinjenja predmetnog krivičnog djela. Pri tome, prvostepeni sud je u obrazloženju svoga rješenja naveo da je zaključak o postojanju stvarne prijetnje narušavanja javnog reda u slučaju puštanja optuženog na slobodu temeljio na analizi okolnosti relevantnih za trenutačnu situaciju odnosno situaciju u vrijeme odlučivanja o pritvoru. Međutim, suprotno uputi iz rješenja ovog suda broj …, prvostepeni sud je propustio određeno se izjasniti zašto okolnosti na koje se pozvao i koje su postojale u vrijeme učinjenja predmetnog krivičnog djela smatra relevantnim i za trenutnu situaciju odnosno za situaciju u vrijeme odlučivanja o pritvoru. “

(Rješenje Vrhovnog suda FBiH, broj 09 0 K 023321 16 Kž 8 od 29.04.2016. godine)

Zakon o zaštiti i postupanju sa djecom i maloljetnicima u krivičnom postupku

TRETMAN MLAĐE PUNOLJETNE OSOBE U SKLADU SA ZAKONOM O ZAŠTITI I POSTUPANJU SA DJECOM I MALOLJETNICIMA U KRIVIČNOM POSTUPKU – ČLAN 12 TAČKA C) ZAKONA O ZAŠTITI I POSTUPANJU SA DJECOM I MALOLJETNICIMA U KRIVIČNOM POSTUPKU ZA TRETIRANJE NEKE OSOBE SA NAVRŠENIH 18 A NENAVRŠENIH 21 GODINU ŽIVOTA MLAĐOM PUNOLJETNOM OSOBOM U SKLADU SA ZAKONOM O ZAŠTITI I POSTUPANJU SA DJECOM I MALOLJETNICIMA U KRIVIČNOM POSTUPKU POTREBNO JE I DA SE RADI O OSOBI ČIJI RAZVOJ NIJE NA TOM NIVOU DA BI SE MOGLA SMATRATI PUNOLJETNOM OSOBOM.

Iz Obrazloženja:

“Odredbom člana 1. Zakona o zaštiti i postupanju sa djecom i maloljetnicima u krivičnom postupku propisano je da se tim zakonom utvrđuju posebna pravila postupanja prema, između ostalih, mlađim punoljetnim osobama. Međutim, odredbom člana 12. stav c) navedenog zakona propisano je da izraz mlađa punoljetna osoba, upotrijebljen u tom zakonu, podrazumijeva osobu koja je navršila 18 a nije navršila 21 godinu života i čiji razvoj nije na tom nivou da bi se mogla smatrati punoljetnom osobom. Za tretiranje neke osobe sa navršenih 18 a nenavršenih 21 godinu života mlađom punoljetnom osobom prema tom zakonu, potrebno je, dakle, i da se radi o osobi čiji razvoj nije na tom nivou da bi se mogla smatrati punoljetnom osobom. U toku postupka nije utvrđeno da razvoj optuženog nije na tom nivou da bi se mogao smatrati punoljetnom osobom.”

(Presuda Vrhovnog suda FBiH, broj 04 0 K 007319 16 Kž od 14.09.2016. godine)

Pretpostavka nevinosti

Član 3. stav 1. Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine

POSTOJI POVREDA PRETPOSTAVKE NEVINOSTI OPTUŽENOG KADA SUD SVOJ ZAKLJUČAK DA JE OPTUŽENI U VRIJEME UČINJENJA DJELA BIO PRIPADNIK ODREĐENIH ORUŽANIH SNAGA ZASNIVA NA NJEGOVOJ ŽIVOTNOJ DOBI U VRIJEME ORUŽANOG SUKOBA I PRETPOSTAVCI DA JE USLIJED TOGA PODLIJEGAO OPĆOJ JAVNOJ MOBILIZACIJI TE DA ODBRANA NIJE PREDOČILA DOKAZE KOJI BI UKAZIVALI NA SUPROTNO.

Iz obrazloženja:

„Imajući u vidu razloge iz obrazloženja pobijane presude za zaključak da je optuženi kao pripadnik Vojske Republike Srpske učinio krivično djelo iz izreke te presude, neophodno je ukazati na odredbu člana 3. stav 1. ZKP FBiH, koja propisuje da se svako smatra nevinim za krivično djelo dok se pravomoćnom presudom suda ne utvrdi njegova krivnja. Pretpostavka nevinosti ne odnosi se samo na krivnju već i na sve druge elemente koji stoje u međusobnoj vezi sa krivičnim djelom, u konkretnom slučaju sa krivičnim djelom iz člana 142. stav 1. preuzetog KZ SFRJ, a što se odnosi i na to da li je optuženi u vrijeme učinjenja djela za koje se tereti bio pripadnik Vojske Republike Srpske. Ovo dalje znači da optuženi nije dužan da se brani i da dokazuje svoju nevinost, mada ima pravo da se brani, a da teret dokazivanja leži na tužitelju.

Dakle, u situaciji kada je prvostepeni sud zaključak da je optuženi u konkretnom slučaju kao pripadnik Vojske Republike Srpske učinio krivičnopravne radnje iz izreke pobijane presude, utemeljio na njegovoj životnoj dobi i pretpostavci da je s obzirom na to podlijegao kao vojni obveznik općoj javnoj mobilizaciji, te da obrana nije predočila dokaze koji bi ukazivali suprotno, onda se i po ocjeni ovog suda, taj zaključak zasniva na povredi pretpostavke nevinosti optuženog i onome što proizilazi iz te pretpostavke – da je teret dokazivanja na tužitelju. Time se osnovano žalbom branitelja, a posredno i žalbom optuženog ukazuje da je učinjena bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz člana 312. stav 1. tačka d) ZKP FBiH.“

(Rješenje Vrhovnog suda FBiH, broj 09 0 K 022246 16 Kž 3 od 17.10.2016. godine)

Dokazi na kojima se ne može zasnivati sudska odluka

Član 11. stav 2. Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine

UKOLIKO ZKP-OM FBIH NIJE IZRIČITO PROPISANO DA SE NA DOKAZU PRIBAVLJENOM KRŠENJEM ODREĐENE ZAKONSKE ODREDBE NE MOŽE ZASNIVATI SUDSKA ODLUKA, SUD JE DUŽAN DA ZA SVOJ ZAKLJUČAK DA SE IPAK RADI O DOKAZU NA KOME SE, U SKLADU SA ČLANOM 11. STAV 2. ZKP FBIH, NE MOŽE ZASNIVATI SUDSKA ODLUKA NAVEDE POTPUNE I ODREĐENE RAZLOGE ZBOG KOJIH SMATRA DA KRŠENJE ODREĐENE ZAKONSKE ODREDBE PRI PRIBAVLJANJU TOG DOKAZA UKAZUJE DA JE TAJ DOKAZ PRIBAVLJEN POVREDAMA LJUDSKIH PRAVA I SLOBODA PROPISANIH USTAVOM I MEĐUNARODNIM UGOVORIMA KOJE JE BOSNA I HERCEGOVINA RATIFIKOVALA ODNOSNO BITNIM POVREDAMA ZKP FBIH.

Iz obrazloženja:

„… Konstatirajući da u konkretnom slučaju nije primijenjena odredba člana 133. stav 3. ZKP FBiH, a potom pozivajući se na odredbu člana 11. stav 2. ZKP FBiH kojom je propisano da sud ne može zasnovati svoju odluku na dokazima pribavljenim povredama ljudskih prava i sloboda propisanih ustavom i međunarodnim ugovorima koje je Bosna i Hercegovina ratifikovala niti na dokazima koji su pribavljeni bitnim povredama tog zakona, prvostepeni sud je zaključio da su u konkretnom slučaju, zbog povrede odredbe člana 133. stav 3. ZKP FBiH, primjenjene posebne istražne radnje nezakoniti dokazi i da stoga nije ispunjen osnovni uvjet za produženje pritvora tj. postojanje osnovane sumnje da su osumnjičeni D.A., Š.J., C.L. i H.S. učinili krivična djela za koja se terete.

Međutim, odredbom člana 135. ZKP FBiH propisano je da ako su radnje iz člana 130. tog zakona preduzete bez naredbe sudije za prethodni postupak ili u suprotnosti s njom, sud na pribavljenim podacima ili dokazima ne može zasnivati svoju odluku. Dakle, kada je riječ o posebnim istražnim radnjama, ZKP FBiH propisuje izričito da su nezakoniti dokazi oni koji su pribavljeni posebnim istražnim radnjama koje su preduzete bez naredbe sudije za prethodni postupak ili u suprotnosti s njom. Odredba člana 135. ZKP FBiH a ni neka druga zakonska odredba ne sadrži izričitu zabranu zasnivanja sudske odluke na rezultatima posebnih istražnih radnji u slučaju povrede odredbe člana 133. stav 3. ZKP FBiH. Iz tog razloga, samo na činjenici da je povrijeđena odredba člana 133. stav 3. ZKP FBiH ne može se zasnivati zaključak da su rezultati posebnih istražnih radnji nezakonit dokaz. U protivnom, to bi značilo da povreda bilo koje odredbe ZKP FBiH prilikom pribavljanja ili izvođenja bilo kojeg dokaza ima za posljedicu nezakonitost tog dokaza odnosno nemogućnost zasnivanja sudske odluke na tom dokazu.

U konkretnom slučaju, zaključak da su primijenjene posebne istražne radnje nezakoniti dokaz prvostepeni sud je izveo povezivanjem povrede člana 133. stav 3. ZKP FBiH sa članom 11. stav 2. ZKP FBiH. Međutim, za donošenje zaključka da li je povreda neke odredbe ZKP FBiH pri pribavljanju ili izvođenju nekog dokaza rezultirala nezakonitošću takvog dokaza u smislu člana 11. stav 2. ZKP FBiH potrebno je cijeniti smisao i cilj te odredbe, značaj propusta da se postupi u skladu sa tom odredbom za osnovna ljudska prava i slobode kao i uticaj tog propusta na osnovna načela krivičnog postupka. Naravno, potrebno je i da sudska odluka sadrži prikaz te ocjene odnosno konkretne razloge zbog kojih sud smatra da je povreda određene zakonske odredbe pri pribavljanju ili izvođenju određenog dokaza rezultirala nezakonitošću dokaza u smislu člana 11. stav 2. ZKP FBiH. Drugim riječima, potrebno je određeno navesti koju povredu osnovnih ljudskih prava i zbog čega predstavlja kršenje određene zakonske odredbe pri preduzimanju pojedinih radnji dokazivanja odnosno zašto sud smatra da je određeni dokaz pribavljen bitnim odnosno suštinskim povredama odredaba ZKP FBiH usljed čega se na tako pribavljenom dokazu ne može zasnivati sudska odluka. Međutim, kako se to osnovano ukazuje žalbom kantonalne tužiteljice, prvostepeni sud za navedeni zaključak nije iznio konkretne razloge. Pošto je u konkretnom slučaju prvostepeni sud propustio navesti potpune i određene razloge zašto smatra da povreda odredbe člana 133. stav 3. ZKP FBiH čini rezultate primijenjenih posebnih istražnih radnji nezakonitim dokazom u smislu člana 11. stav 2. ZKP FBiH, osnovano se u žalbi kantonalne tužiteljice tvrdi da pobijano rješenje ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama, te da je time učinjena bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz člana 312. stav 1. tačka k) ZKP FBiH.“

(Rješenje Vrhovnog suda FBiH, broj 09 0 K 026508 16 Kž od 15.12.2016. godine)

Ne postoji obaveza suda da održi ročište radi izjašnjenja o prijedlogu tužitelja za određivanje privremene mjere osiguranja

Član 16. stav 2. Zakona o oduzimanju nezakonito stečene imovine krivičnim djelom

NE RADI SE O MANDATORNOM POSTUPKU SUDA U SMISLU ČLANA 16. STAV 2. ZAKONA O ODUZIMANJU NEZAKONITO STEČENE IMOVINE KRIVIČNIM DJELOM, AKO RJEŠENJEM ODREDI PRIVREMENU MJERU OSIGURANJA ODUZIMANJA IMOVINSKE KORISTI PRIBAVLJENE KRIVIČNIM DJELOM PRIJE NEGO ŠTO JE OSUMNJIČENIMA I NJIHOVIM BRANITELJIMA OMOGUĆIO DA SE IZJASNE O PRIJEDLOGU TUŽITELJA ZA ODREĐIVANJE MJERE OSIGURANJA JER NAVEDENA ZAKONSKA ODREDBA OSTAVLJA NA DISKRECIONU OCJENU SUDU DA LI ĆE ILI NEĆE ODREDITI PRIVREMENU MJERU PRIJE NEGO ŠTO POMENUTIM OSOBAMA OMOGUĆI IZJAŠNJENJE O TOM PRIJEDLOGU.

Iz obrazloženja:

„Branitelj optuženog žalbom prvenstveno ukazuje da je prvostepeni sud donio pobijano rješenje, a da prethodno osumnjičenom i njegovom branitelju nije dao priliku da se izjasne o osnovanosti prijedloga tužitelja i da s tim u vezi iznesu svoje argumente. Smatra da je pogrešno primijenjena odredba člana 16. stav 2. Zakona o oduzimanju nezakonito stečene imovine krivičnim djelom, jer je njome propisana samo mogućnost da se osiguranje privremenom mjerom može odrediti i prije nego što se osumnjičeni izjasni o prijedlogu, tj. da se ne radi o mandatornom postupanju. Po stavu iz žalbe, na taj način su povrijeđene odredbe člana 6. stav 2. i člana 15. ZKP FBiH i učinjena bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz člana 312. stav 2. istog zakona. S tim u vezi poziva se i na rješenje Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 K 021547 15 Kv 7 od 23.10.2015. godine, te citira tekst za koji tvrdi da je naveden u tom rješenju.

Nisu osnovani ovakvi žalbeni prigovori.

Prije svega, valja podsjetiti da se u konkretnom slučaju radi o postupku osiguranja oduzimanja imovinske koristi koji se provodi u skladu sa odredbama Zakona o oduzimanju nezakonito stečene imovine krivičnim djelom6, koji je lex specialis u odnosu na druge zakone, pa i u odnosu na ZKP FBiH, što jasno proizilazi iz odredbe člana 1. stav 3. tog zakona. Nadalje, taj je zakon jasan i u pogledu pitanja koje se u žalbi branitelja ističe, jer član 16. stav 2. propisuje da se osiguranje iz stava 1. te odredbe (misli se na osiguranja privremenom mjerom), može odrediti i prije nego što je osumnjičenom, optuženom ili povezanom licu omogućeno da se izjasni o prijedlogu tužitelja za određivanje mjera osiguranja. Tačni su žalbeni navodi da se ne radi o mandatornom postupanju jer pomenuta odredba ostavlja na diskrecionu ocjenu sudu koji vodi postupak da li će ili neće odrediti privremenu mjeru prije nego što se naprijed navedenim osobama omogući izjašnjenje o tom prijedlogu, ali žalbom se ni na koji način ne ukazuje zbog čega je u konkretnom slučaju prvostepeni sud pogriješio u primjeni ovog svog diskrecijskog prava. Naime, ukoliko je postupanje suda u okviru zakonske odredbe, a ono to u konkretnom slučaju jeste, onda je za osporavanje pravilnosti takvog postupanja, neophodno konkretno ukazati u čemu se sastoje propusti suda koji su eventualno doveli do donošenja pogrešne odluke. Također, ukoliko je zakonodavac pri donošenju ovakvog lex specialis, imao u vidu da će se njime derogirati pojedine odredbe drugih zakona, a jeste – jer to proizilazi iz već pomenute odredbe člana 1. stav 3. tog zakona, onda je jasno da se i standardi uspostavljeni drugim zakonima, posmatraju u kontekstu cilja i svrhe lex specialis. Pored toga valja ukazati da, bez obzira na ovako postavljenu zakonsku odredbu (član 16. stav 2. Zakona o oduzimanju nezakonito stečene imovine krivičnim djelom), protivniku osiguranja nije uskraćena mogućnost očitovanja, odnosno, iznošenja kontraargumenata protiv sudske odluke, jer se to može učiniti korištenjem prava na žalbu u smislu člana 17. stav 6. pomenutog zakona“.

(Rješenje Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj: 09 0 K 026779 16 Kž 2 od 20.07.2016. godine)

Propust suda da o prijedlogu za određivanje mjere osiguranja oduzimanja imovinske koristi odluči u roku od 7 (sedam) dana

Član 17. stav 4. Zakona o oduzimanju nezakonito stečene imovine kaznenim djelom

OKOLNOST DA JE OD PODNOŠENJA PRIJEDLOGA ZA ODREĐIVANJE MJERE OSIGURANJA PA DO DANA ODLUČIVANJA O ISTOM PROTEKLO VIŠE OD SEDAM RADNIH DANA NE MOŽE BITI OSNOV ZA GUBITAK MOGUĆNOSTI PRVOSTUPANJSKOG SUDA DA O PREDMETNOM PRIJEDLOGU MJERODAVNO ODLUČUJE, JER SE RADI O INSTRUKTIVNOM ROKU KOJI, U OSNOVI, TREBA OSIGURATI PRAVOVREMENO ODLUČIVANJE O PRIJEDLOGU KANTONALNOG TUŽITELJA ZA ODREĐIVANJE PRIVREMENE MJERE.

Iz obrazloženja:

„Branitelj u žalbi ističe da nezakonitost osporenog rješenja proizlazi i iz činjenice da je prvostupanjski sud prilikom odlučivanja o prijedlogu kantonalnog tužitelja za određivanje privremene mjere nepravilno primijenio odredbu člana 17. stav 4. Zakona o oduzimanju nezakonito stečene imovine kaznenim djelom (u daljnjem tekstu Zakon – „Službene novine Federacije BiH“ broj 71/14), da ova odredba propisuje da se rješenje kojim se određuje privremena mjera ima donijeti u roku od sedam dana od dana podnošenja prijedloga, da je predmetni prijedlog podnesen zajedno sa optužnicom od 13.04.2015. godine (ista potvrđena 28.04.2015. godine), te da je, in concreto, u vrijeme donošenja rješenja o privremenoj mjeri (21.09.2015. godine) već bila nastupila zakonska prekluzija za njegovo donošenje.

Ovi žalbeni prigovori također nisu osnovani.

Iz stanja spisa predmeta proizlazi da je optužnicom Kantonalnog tužiteljstva u Sarajevu broj T09 0 KTPO 0007140 08 od 13.04.2015. godine optuženiku A.V. na teret stavljeno da je radnjama bliže navedenim u istoj počinio produženo kazneno djelo Zloupotreba položaja ili ovlasti iz člana 383. stav 3. u vezi sa stavom 1. i članom 55. KZ FBiH, da je kantonalni tužitelj u istoj predložio da sud prema imenovanom odredi privremenu mjeru osiguranja imovinske koristi pribavljene kaznenim djelom (zabrana otuđenja i opterećenja nekretnine upisane u z.k. ul. K.O. …, k.č. …, u naravi Posebni dio stambeno-poslovne zgrade, koji se sastoji od poslovnog prostora br. 1 površine 191,56 m2, ostave 1 površine 13,68 m2 i ostave 2 površine 4,20 m2, u ukupnoj površini od 209,44 m2 – poslovni prostor 209 m2), te da predmetni optužni akt, također, sadrži i prijedlog za zabilježbu tražene zabrane u zemljišnim knjigama Zemljišno-knjižnog ureda Općinskog suda u Sarajevu. Ranije navedena optužnica je u Kantonalnom sudu u Sarajevu primljena dana 14.04.2015. godine, a od strane suca za prethodno saslušanje tog suda ista je u cijelosti potvrđena dana 28.04.2015. godine. Treba istaći da u ovoj fazi postupka prvostupanjski sud (funkcionalno je nadležan bio sudac za prethodno saslušanje) o prijedlogu kantonalnog tužitelja za određivanje privremene mjere nije odlučivao. Dalje podaci iz spisa predmeta ukazuju da se optuženi na ročištu za izjašnjenje o krivnji izjasnio da nije kriv po potvrđenoj optužnici, da je nakon tog izjašnjenja spis proslijeđen vijeću radi zakazivanja glavnog pretresa, da je u ovoj fazi postupka kantonalni tužitelj podneskom broj T09 0 KTPO 0007140 08 od 15.09.2015. godine urgirao donošenje odluke o prijedlogu za određivanje privremene mjere osiguranja iz optužnice, te da je, upravo nakon ovako podnesene urgencije, izvanraspravno vijeće prvostupanjskog suda donijelo odluku vezano za navedeni prijedlog – u konkretnom slučaju se radi o rješenju broj 09 0 K 023659 15 K od 21.09.2015. godine. Kako je od momenta podnošenja predmetnog prijedloga (13.04.2015. godine), do dana donošenja pobijanog rješenja (21.09.2015. godine), nesporno protekao vremenski period duži od sedam radnih dana, to je, onda, po stavu optuženikova branitelja, a sve sukladno odredbi člana 17. stav 4. Zakona, u međuvremenu nastupila zakonska prekluzija za donošenje rješenja o privremenoj mjeri. Prvostupanjski sud je mogao odlučivati o prijedlogu kantonalnog tužitelja jer rok iz prethodno navedene odredbe nije prekluzivan.

Neprihvatljiva je tvrdnja iz žalbe optuženikova branitelja da prvostupanjski sud, zbog toga što je od podnošenja prijedloga za određivanje privremene mjere osiguranja imovinske koristi stečene kaznenim djelom pa do odlučivanja o tom prijedlogu protekao vremenski period duži od sedam dana, predloženu mjeru nije mogao izreći, odnosno da je, postupajući suprotno prethodno navedenom, na konkretan slučaj nepravilno primijenio odredbu člana 17. stav 4. ranije navedenog Zakona, koja propisuje da rješenje kojim se određuju mjere osiguranja do podizanja optužnice donosi sudac za prethodni postupak, nakon podizanja optužnice do njenog potvrđivanja sudac za prethodno saslušanje, a nakon potvrđivanja optužnice, sudac pojedinac ili vijeće kaznenog odjeljenja suda u skladu sa ZKP FBiH, najkasnije u roku sedam radnih dana od dana podnošenja prijedloga od strane tužitelja. Predmetnom odredbom je, dakle, prvenstveno određena funkcionalna nadležnost pojedinih procesnih subjekata za odlučivanje o prijedlogu mjerodavnog tužitelja za određivanje mjere osiguranja ovisno o fazi konkretnog kaznenog postupka, a potom i instruktivni rok od najmanje sedam radnih dana u odnosu na dan podnošenja prijedloga u kojem sudac za prethodno saslušanje (Kps faza), odnosno sudac pojedinac ili vijeće kaznenog odjeljenja nadležnog suda sukladno odgovarajućim odredbama ZKP FBiH (K faza), donose rješenje kojim se predložene mjere osiguranja određuju ili eventualno odbija njihova primjena“.

(Rješenje Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj: 09 0 K 023659 15 Kž od 18.02.2016. godine)

Čitanje iskaza datog na zapisnik u istrazi

Član 288. stav 2. Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine

U izuzetnim slučajevima, kao što su smrt, duševno oboljenje, nemogućnost pronalaska stranke ili nemogućnost njenog dolaska pred sud, sud može odrediti da se saslušanje izvrši čitanjem njenog iskaza datog u toku istražnog postupka, a suprotna strana i u takvom slučaju ima mogućnost osporavanja vjerodostojnosti iskaza kroz unakrsno ispitivanje.

Obrazloženje:

“… odredbom člana 288. stav 2. ZKP-a FBiH propisani izuzeci od načela kontradiktornosti krivičnog postupka, tako da zapisnici o iskazima datim u istrazi mogu biti na glavnom pretresu pročitani u situacijama kada su ispitane osobe umrle, duševno oboljele, ili se ne mogu pronaći, ili je njihov dolazak pred sud nemoguć, ili je znatno otežan iz važnih uzroka, ili ako, bez zakonskih razloga, neće da daju iskaz na glavnoj raspravi.

U konkretnom slučaju prvostepeni sud je našao da je dolazak oštećene pred sud znatno otežan iz važnih uzroka, o čemu je dao detaljne jasne i konkretne razloge koji, i po ocjeni ovog suda, opravdavaju takvu odluku. Naime, iz obrazloženja pobijane presude (na str. 9. i 10.), proizilazi da je prvostepeni sud prvo poduzeo mjere radi pronalaska adrese oštećene, s obzirom da je (zbog udaje) odselila sa prvobitne adrese. Potom je izdata naredba sudskoj policiji za dovođenje iste na glavni pretres zakazan dana 22. 4. 2014. godine, te je temeljem zabilješke sudske policije utvrđeno da je oštećena trudna, da se radi o kompliciranoj trudnoći sa čestim krvarenjima, te da prema nalazu ginekologa (priloženom u spis), oštećena zbog takvog zdravstvenog stanja ne bi trebala putovati. Nakon toga je prvostepeni sud ponovo izdao naredbu za dovođenje svjedokinje na glavni pretres zakazan dana 22. 9. 2014. godine, te je tada utvrđeno da se oštećena porodila dana 22. 9.2014. godine, zbog čega ponovo nije bilo mogućnosti da se osigura njeno prisustvo na glavnom pretresu. Dalje, prvostepeni je sud zatražio asistenciju Odjela za podršku svjedocima, radi utvrđivanja stanja i potreba ove svjedokinje, pa je prema službenoj zabilješci tog odjela od 23. 10. 2014. godine utvrđeno da oštećena živi u teškim uvjetima i u disfunkcionalnoj porodici, da je njenom mužu dijagnosticiran psihički poremećaj, da bi u slučaju njegovog saznanja za stvarni razlog pozivanja njegove supruge na sud, ista bila izložena opasnosti, a s obzirom na njegovu ekstremnu agresivnost i neprijateljsko raspoloženje sa izraženim negativnim emocionalnim nabojem, kako je to konstatirao psiholog, kao i to da je psihičko stanje oštećene ozbiljno narušeno. Prema tome, a kako su navedeni razlozi sasvim dovoljni za zaključak da je dolazak oštećene na sud, iz važnih razloga znatno otežan, te kako ovi razlozi žalbama branitelja ni na koji način nisu dovedeni u pitanje, onda je sasvim pravilna odluka prvostepenog suda da se iskaz oštećene pročita na glavnom pretresu u smislu odredbe člana 288. stav 2. ZKP-a FBiH. Takvo postupanje nije nezakonito niti proizvoljno, kako se žalbama branitelja želi prikazati, a niti je na ovaj način optuženima povrijeđeno pravo na odbranu, samo zbog toga što nisu bili u prilici neposredno ispitati oštećenu. S tim u vezi, valja primijetiti da, neovisno od toga što oštećena nije neposredno svjedočila, odbrani nije uskraćena mogućnost da osporava vjerodostojnost njenog iskaza kroz unakrsno ispitivanje na taj način što im je na glavnom pretresu održanom dana 30.10.2014. godine, a nakon čitanja iskaza oštećene, omogućeno da postave unakrsna pitanja koja su imala za cilj da ukažu na dijelove iskaza oštećene koji su, po stavu odbrane, nelogični i neuvjerljivi, te da u konačnici ospore vjerodostojnost njenog kazivanja, što je i konstatirano na zapisniku sa pomenutog glavnog pretresa. Nadalje, odbrana je imala mogućnost i da izvođenjem vlastitih dokaza osporava iskaz oštećene, kao i da osporava bilo koji drugi dokaz optužbe kojim je tužitelj dokazivao tezu optužbe, odnosno, potkrepljivao iskaz oštećene, pa slijedom svega navedenog, nisu mogli biti prihvaćeni žalbeni prigovori branitelja optuženih da je u konkretnom slučaju učinjena bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz člana 312. stav 1. tačka d) ZKP-a FBiH.”

 (Presuda Vrhovnog suda Federacije BiH, Kž 5773/2015 od 11.2.2016. godine)

Dužnost suda da se izjasni o osnovanosti prigovora odbrane istaknutih na ročištu za razmatranje prijedloga za određivanje odnosno produženje pritvora

Član 145. stav 2. Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine

SMISAO ODREDBE ČLANA 145. STAV 2. ZKP FBIH KOJOM JE PROPISANO DA SE PRITVOR ODREĐUJE I PRODUŽUJE RJEŠENJEM SUDA NA PRIJEDLOG TUŽITELJA A NAKON ŠTO SUD PRETHODNO SASLUŠA OPTUŽENOG NA OKOLNOSTI RAZLOGA ZBOG KOJIH SE PRITVOR PREDLAŽE (OSIM U SLUČAJU PODNOŠENJA PRIJEDLOGA ZA ODREĐIVANJE ODNOSNO PRODUŽENJE PRITVORA NA OSNOVU ČLANA 146. STAV 1. TAČKA A) TOG ZAKONA) JE DA SE ODBRANI OMOGUĆI OSPORAVANJE POSTOJANJA OSNOVA ZA ODREĐIVANJE ODNOSNO PRODUŽENJE PRITVORA, PA TO PRAVO ODBRANE PODRAZUMIJEVA OBAVEZU SUDA DA OCIJENI OSNOVANOST TIH PRIGOVORA ODBRANE.

Iz obrazloženja:

„Prvostepeni sud je u obrazloženju svoga rješenja konstatirao da je branitelj optuženih P.D. i Z.E. istakao da odbrani prethodno nisu dostavljene nikakve naredbe suda za posebne istražne radnje kao ni prijedlozi tužiteljstva za njihovo provođenje, da njegovi branjenici nisu obavješteni o završetku primjene posebnih istražnih radnji i da stoga nisu mogli osporavati njihovu zakonitost, te da posebne istražne radnje nisu provedene u skladu sa zakonom, a da su se branitelji ostalih optuženih pridružili navodima branitelja optuženih P.D. i Z.E. Međutim, prvostepeni sud nije izvršio ocjenu osnovanosti tih prigovora odbrane optuženih P.D. i E..

Budući da je prvostepeni sud u obrazloženju svog rješenja propustio utvrditi relevantne činjenice u vezi tih prigovora te izjasniti se o navedenim prigovorima odbrane, ovaj sud nije bio u prilici da cijeni osnovanost žalbenih navoda branitelja optuženih P.D. i Z.E. kojima se tvrdilo da su posebne istražne radnje u ovom krivičnom predmetu nezakonito provedene tj. suprotno odredbama člana 130. stav 1. i člana 132. stav 1. ZKP FBiH. Iz tih razloga ovaj sud nije bio u prilici da cijeni ni osnovanost žalbene tvrdnje ovog branitelja da je prvostepeni sud zasnivanjem svog rješenja na dokazima koji su pribavljeni primjenom posebnih istražnih radnji učinio i bitnu povredu odredaba krivičnog postupka iz člana 312. stav 1. tačka i) ZKP FBiH.

Međutim, osnovano se žalbom braniteljice optuženog D.A. ističe da usljed navedenih propusta prvostepenog suda pobijano rješenje ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama. Naime, odredbom člana 145. stav 2. ZKP FBiH propisano je da se pritvor određuje i produžuje rješenjem suda na prijedlog tužitelja a nakon što sud prethodno sasluša optuženog na okolnosti razloga zbog kojih se pritvor predlaže, osim u slučaju podnošenja prijedloga za određivanje odnosno produženje pritvora na osnovu člana 146. stav 1. tačka a) tog zakona. Smisao navedene zakonske odredbe je da se odbrani omogući izjašnjenje o prijedlogu tužitelja za određivanje ili produženje pritvora odnosno osporavanje postojanja osnova za određivanje odnosno produženje pritvora. To pravo odbrane podrazumijeva obavezu suda da ocijeni osnovanost tih prigovora odbrane. Kako je prvostepeni sud propustio to učiniti, budući da pobijano rješenje ne sadrži osvrt na navedene prigovore odbrane u vezi sa zakonitošću određivanja posebnih istražnih radnji, pobijano rješenje ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama. Time je učinjena bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz člana 312. stav 1. tačka k) ZKP FBiH.

Iz navedenih razloga je ovaj sud uvažavanjem žalbe braniteljice optuženog D.A., a povodom te žalbe, po službenoj dužnosti, u skladu sa članom 324. ZKP FBiH, i u odnosu na optužene P.D., Z.E., R.K., M.M., K.A. i R.Đ., donio rješenje kojim je pobijano rješenje ukinuo i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovno odlučivanje. Ovaj sud je, naime, našao da razlozi zbog kojih je donio odluku u korist optuženog D.A. su od koristi i za optužene P.D., Z.E., R.K., M.M., K.A. i R.Đ., koji nisu podnijeli žalbe u navedenom pravcu, pa je, po službenoj dužnosti, postupio kao da takva žalba postoji.“

(Rješenje Vrhovnog suda FBiH, broj 09 0 K 024765 16 Kž 4 od 04.07.2016. godine)

Vezanost suda za činjenice i okolnosti za koje se osumnjičeni odnosno optuženi tereti pri ocjeni postojanja osnovnog uvjeta za određivanje ili produženje pritvora

Član 146. stav 1. Zskona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine

PRI OCJENI DA LI JE ISPUNJEN OSNOVNI UVJET ZA ODREĐIVANJE ILI PRODUŽENJE PRITVORA SUD JE VEZAN ZA ČINJENICE I OKOLNOSTI ZA KOJE SE TERETI OSUMNJIČENI ODNOSNO OPTUŽENI A NE ZA PRAVNU KVALIFIKACIJU DJELA KOJU JE TUŽITELJ DAO U PRIJEDLOGU ZA ODREĐIVANJE ILI PRODUŽENJE PRITVORA.

Iz obrazloženja:

„Nadalje, žalbom branitelja optuženog A.V. ističe se i da se odredba člana 146. stav 1. ZKP FBiH ne može tumačiti tako da je za određivanje ili produženje pritvora potrebno da se radi o bilo kojem krivičnom djelu. Prema mišljenju branitelja, pritvor se može odrediti ili produžiti samo za krivično djelo koje je naznačeno u prijedlogu za određivanje pritvora ili u optužnici. S tim u vezi, branitelj ističe i da se pravilo da sud nije vezan pravnom kvalifikacijom djela koju odredi tužitelj odnosi isključivo na presudu, a što proizilazi iz odredbe člana 295. stav 2. KZ FBiH. Time branitelj želi da ukaže da se pritvor optuženom A.V. pobijanim rješenjem nije mogao produžiti s obrazloženjem da postoji osnovana sumnja da je on učinio krivično djelo Organizirani kriminal iz člana 342. stav 1. KZ FBiH pri optužbi za krivično djelo Organizirani kriminal iz člana 342. stav 2. KZ FBiH.

U vezi sa ovim žalbenim navodom, ovaj sud ukazuje da je odredbom člana 146. stav 1. ZKP FBiH propisano da se pritvor može odrediti ako postoji osnovana sumnja da je određena osoba učinila krivično djelo (uz uvjet da postoji i jedan ili više posebnih osnova za pritvor navedenih u tačkama a) do d) iste zakonske odredbe). Da li je ispunjen taj osnovni uvjet za određivanje ili produženje pritvora sud cijeni s obzirom na činjenice i okolnosti koje se osumnjičenom ili optuženom stavljaju na teret. Pri tome, sud je vezan za činjenice i okolnosti za koje se tereti osumnjičeni odnosno optuženi i dužan je utvrditi da li one sadrže obilježja krivičnog djela. Ali, sud nije vezan za pravnu kvalifikaciju djela iz prijedloga za određivanje ili produženje pritvora koji je podnio tužitelj. U protivnom, sud bi, između ostalog, bio onemogućen da objektivno ocjenjuje ispunjenje uvjeta za određivanje ili produženje pritvora koji su u neposrednoj ili posrednoj vezi sa težinom krivičnog djela za koje se optuženi tereti odnosno sa kaznom koja se može izreći učinitelju krivičnog djela a što upravo zavisi od pravne kvalifikacije djela za koje se tereti osumnjičeni odnosno optuženi.“

(Rješenje Vrhovnog suda FBiH, broj 09 0 K 023702 16 Kž 11 od 29.07.2016. godine)

Nije učinjena povreda identiteta presude i optužbe

Član 295. stav 1. Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine

ZA OCJENU O TOME JE LI SUD ZAHVATOM U ČINJENIČNU OSNOVU OPTUŽNICE POVRIJEDIO NJEN OBJEKTIVNI IDENTITET NUŽNO JE POĆI OD OPISA KAZNENOPRAVNIH RADNJI ONAKO KAKO SU ISTE NAVEDENE U PREDMETNOM OPTUŽNOM AKTU I OPISA TIH RADNJI IZ IZREKE PRESUDE KOJA JE POVODOM TE OPTUŽBE DONESENA. KADA SE U KONKRETNOM SLUČAJU TA DVA OPISA USPOREDE VIDLJIVO JE DA SE ZAHVATOM SUDA U ČINJENIČNI SUPSTRAT OPTUŽNICE SAMO PRECIZNIJE OZNAČAVA KOJIM HICIMA SU OŠTEĆENIKU A.A. NANESENE POJEDINE TJELESNE OZLJEDE I NA KOJEM DIJELU TIJELA, PA OVAKVA IZMJENA, U OSNOVI, PREDSTAVLJA KOREKCIJU ČINJENIČNOG SUPSTRATA IZ PRVOBITNO PODNESENOG OPTUŽNOG AKTA U SKLADU SA ČINJENIČNIM STANJEM UTVRĐENIM U PROVEDENOM KAZNENOM POSTUPKU.

(Rješenje Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj: 09 0 K 023779 16 Kž 6 od 29.06.2016. godine)

Zahtjev za izuzeće predsjednika vijeća i sudije izvjestitelja

Član 312. stav 1. tačka a) Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine

NA SJEDNICI VIJEĆA ZA PRODUŽENJE PRITVORA, VANRASPRAVNO    VIJEĆE NIJE BILO NADLEŽNO DA ODLUČI O ZAHTJEVU ZA IZUZEĆE ZASNOVANOM NA ODREDBI ČLANA 39. TAČKA E) ZKP FBIH.

Iz obrazloženja:

„Iz zapisnika sa sjednice vanraspravnog vijeća, kojom je predsjedavao sudija V.Š, s tim da je sudija izvjestilac bio sudija M.H., proizilazi da je branitelj optuženog A.R., na osnovu člana 39. tačka e) i f) ZKP F BiH, podnio zahtjev za izuzeće ovih sudija iz razloga koje je branitelj naveo na sjednici vijeća. Istom zahtjevu su se pridružili i optuženi A.R. i J.Z., kao i njegova braniteljica. Međutim, umjesto da prvostepeni sud postupi po odredbi člana 43. ZKP F BiH, koja propisuje da je sudija dužan kad sazna da je podnesen zahtjev za njegovo izuzeće odmah obustaviti svaki rad na predmetu, a ako se radi o izuzeću iz člana 39. tačka f) navedenog zakona, može do donošenja rješenja o zahtjevu preduzimati samo one radnje za koje postoji opasnost od odlaganja, sud je nastavio rad. Šta više, o tom zahtjevu je odmah odlučilo isto vijeće našavši da je zahtjev za izuzeće navedenih članova vijeća neosnovan iz razloga koje je obrazložilo na toj sjednici vijeća, a kako to proizilazi iz zapisnika od 22.01.2016. godine. Dakle, odlučivši da je zahtjev za izuzeće navedenih članova vijeća, na osnovu člana 39. tačka e) ZKP F BiH, neosnovan vijeće prvostepenog suda je ušlo u suštinu zahtjeva i ispitivalo njegovu osnovanost, a na šta nije bilo ovlašteno. Na taj način prvostepeni sud je počinio bitnu povredu odredaba krivičnog postupka iz člana člana 312 stav 1 tačka a) ZKP F BiH, na koju je ukazao branitelj optuženog A.R. jer prema odredbi člana 42. stav 1. ZKP F BiH o konkretnom zahtjevu za izuzeće odlučuje opća sjednica, odnosno kolegij sudija“.

(Rješenje Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj: 09 0 K 025213 16 Kž 6 od 02.03.2016. godine)

Povreda prava na odbranu

Član 312. stav 1. tačka d) Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine

PRAVO OPTUŽENOG NA ODBRANU PODRAZUMIJEVA PRAVO BRANITELJA DA ISTIČE PRIGOVORE TOKOM DOKAZNOG POSTUPKA NA GLAVNOM PRETRESU.

Iz obrazloženja:

„Naime, iz zapisnika sa glavnog pretresa održanog pred prvostepenim sudom dana 11.03.2015. godine proizlazi da je prilikom ispitivanja svjedoka optužbe R.G., braniteljica optuženog stavila prigovor na način njegovog ispitivanja od strane tužitelja, ukazujući pri tome da se pitanja svjedoku trebaju kretati u okviru optužnice. Nakon što je braniteljica istakla navedeni prigovor, sud je zabranio obrani da ubuduće u toku postupka ulaže prigovore uz dato obrazloženje da prigovori nisu propisani u odredbama ZKP FBiH. Također je tada braniteljica upozorena da prigovore može stavljati u završnoj riječi ili u žalbi, ukoliko ne bude zadovoljna odlukom koju će sud donijeti.

Ovakvo postupanje prvostepenog suda suprotno je odredbi člana 64. stav 1. ZKP FBiH koja propisuje da branitelj mora, zastupajući osumnjičenog, odnosno optuženog, preduzimati sve neophodne radnje u cilju utvrđivanja činjenica, prikupljanja dokaza koji idu u korist osumnjičenog, odnosno optuženog, kao i zaštite njihovih prava, dok je članom 278. stav 1. istog zakona propisano da će sudija, odnosno predsjednik vijeća zabraniti pitanje i odgovor na pitanje koje je već postavljeno – ako je to pitanje po njegovoj ocjeni nedopušteno ili nevažno za predmet.

Dakle, iz navedenih odredbi ZKP FBiH, na koje su se braniteljice pozvale u žalbi, ne proizilazi da sud može zabraniti obrani isticanje prigovora u odgovarajućoj fazi postupka na glavnom pretresu, a posebno ne u toku cijelog postupka, kako je to prvostepeni sud odlučio, na šta su pravilno braniteljice u žalbi ukazale. Takvim postupanjem, i po ocjeni ovog suda, prvostepeni sud je povrijedio pravo optuženog na obranu i time učinio bitnu povredu odredaba krivičnog postupka iz člana 312. stav 1. tačka d) ZKP FBiH.“

(Rješenje Vrhovnog suda FBiH, broj 07 0 K 011607 16 Kž od 16.11.2016. godine)

Nije povrijeđeno pravo na odbranu optuženog 

Član 312. stav 1. tačka d) Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine

NIJE POVRIJEĐENO PRAVO NA ODBRANU OPTUŽENOG, IAKO SU ON I BRANITELJ PRIMILI PRIJEDLOG ZA PRODUŽENJE PRITVORA NEPOSREDNO PRIJE ROČIŠTA NA KOME SU UPOZNATI O RAZLOZIMA ZA PRODUŽENJE PRITVORA I O NJIMA SE IZJASNILI

Iz obrazloženja:

„Tačni su navodi branitelja osumnjičenog da je prijedlog za produženje pritvora zaprimio u vrijeme kako u žalbi navodi, tj. neposredno prije ročišta za produženje pritvora. Međutim, iz zapisnika sa tog ročišta proizilazi da je prvostepeni sud odobrio traženo vrijeme osumnjičenom i njegovom branitelju da se konsultiraju o prijedlogu tužitelja, te je na pitanje sudije izvjestitelja da li se može nastaviti sa ročištem, branitelj odgovorio: „Kratko smo o prijedlogu i oko nekih drugih stvari smo se konsultovali. Tako da spremni smo“, pa je nakon toga ročište nastavljeno. Ni branitelj ni osumnjičeni nisu na ovo pitanje suda tražili odlaganje ročišta radi pripreme njihovog izjašnjenja, niti su tada stavili prigovor o kratkoći vremena za potrebnu pripremu, nego je branitelj tek nakon izlaganja tužitelja prigovorio da nije imao dovoljno vremena za pripremu odbrane, ali se pri tome ipak upustio u izjašnjenje o prijedlogu tužitelja, navodeći razloge zbog kojih smatra da isti nije osnovan. Pri svemu tome valja imati u vidu da je i sama tužiteljica na pomenutom ročištu navela da u pogledu postojanja osnovane sumnje, kao općeg uvjeta za pritvor, vrijede svi oni razlozi koji su prethodno bili navedeni u prijedlogu za određivanje pritvora, s tim da je ukazala na istražne radnje koje su u međuvremenu provedene, te je također istakla da i dalje vrijede svi oni razlozi u pogledu postojanja posebnih pritvorskih osnova, kako je to bilo obrazloženo i u prijedlogu za određivanje pritvora. S tim u vezi valja naglasiti da je za ocjenu opravdanosti ovakvih prigovora, od suštinskog značaja to da li je stranka u postupku u dovoljnoj mjeri upoznata sa sadržinom prijedloga suprotne stranke da bi o njemu mogla da se izjasni. Kako je, s obzirom na sve naprijed navedeno, odbrana u konkretnom slučaju imala sasvim dovoljno saznanja o sadržini prijedloga za produženje pritvora prema osumnjičenom, što u konačnici proizilazi i iz okolnosti da se na predmetnom ročištu upustila u pobijanje razloga iz tog prijedloga, ne tražeći pri tome odlaganje ročišta radi pripreme odbrane, te imajući u vidu i okolnost da je prvostepeni sud udovoljio zahtjevu osumnjičenog i branitelja da se ročište prekine za kraći period kako bi se mogli konsultirati u pogledu izjašnjenja o prijedloga tužitelja za produženje pritvora, to ne stoji žalbeni prigovor branitelja osumnjičenog da je prvostepeni sud učinio bitnu povredu odredaba krivičnog postupka iz člana 312. stav 1. tačka d) ZKP FBiH“.

(Rješenje Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj: 03 0 K 014874 16 Kž 2 od 22.03.2016. godine)

Nerazumljivost izreke presude i nedostatak razloga o odlučnim činjenicama

Član 312. stav 1. tačka k) Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine

OCJENA O POSTOJANJU ZAKONSKIH OBILJEŽJA ODREĐENOG KRIVIČNOG DJELA MOŽE SE ZASNIVATI SAMO NA ČINJENICAMA I OKOLNOSTIMA KOJE SU SADRŽANE U OPISU DJELA U OPTUŽNICI I, SLJEDSTVENO, U ČINJENIČNOM OPISU DJELA U IZRECI PRESUDE.

Iz obrazloženja:

„Obrazlažući žalbenu tvrdnju da je prvostepeni sud učinio bitnu povredu odredaba krivičnog postupka iz člana 312. stav 1. tačka k) ZKP FBiH, branitelj u žalbi ističe da je na glavnom pretresu, u završnom izlaganju, ukazao na narazumljivost optužnice u pogledu njenog činjeničnog opisa usljed čega nije moguće izvući zaključak o postojanju bitnih elemenata krivičnog djela za koje je optuženi oglašen krivim. Nakon što je istakao da je za postojanje konkretnog krivičnog djela potrebno da učinitelj drugu osobu upotrebom sile ili prijetnje da će izravno napasti na njen život ili tijelo ili na život ili tijelo njoj bliske osobe prisili na spolni odnošaj ili s njom izjednačenu spolnu radnju, branitelj je u žalbi ponovio da radnje za koje je optuženi oglašen krivim ne sadrže zakonska obilježja tog krivičnog djela.

Iz zapisnika o glavnom pretresu održanom dana … proizilazi da je branitelj optuženog… zaista iznio stav da iz činjeničnog opisa djela iz optužnice ne proizilaze zakonska obilježja krivičnog djela za koje se optuženi tereti optužnicom.

Prvostepeni sud je pak u obrazloženju svoje presude (strana 13.) zaključio da, iako bi se, razmatrajući određene dijelove iskaza oštećenog, moglo zaključiti da je seksualni odnos između optuženog i oštećenog bio dobrovoljan, on to ipak nije bio jer se radilo o upotrebi sile, konstantnim pritiscima i prijetnjama od strane optuženog. Prvostepeni sud je, nakon toga, u obrazloženju svoje presude, ne vezujući se konkretno ni za jednu od radnji iz tačaka 1-8 izreke pobijane presude, za koje je optuženi oglašen krivim, naveo da je oštećeni izjavio …

Međutim, iz izreke prvostepene presude vidljivo je da većina od ovih okolnosti, koje je prvostepeni sud cijenio pri donošenju zaključka o upotrebi sile, konstantnih pritisaka i prijetnji oštećenom od strane optuženog, nije pomenuta u činjeničnom opisu djela u tačkama 1-8 izreke pobijane presude. S obzirom da se odluka o postojanju zakonskih obilježja određenog krivičnog djela može zasnivati samo na činjenicama i okolnostima koje su sadržane u opisu djela u optužnici i, sljedstveno, u činjeničnom opisu djela u izreci presude, prvostepeni sud je bio dužan utvrditi da li su te konkretne činjenice i okolnosti iz optužnice dokazane ili ne i, sljedstveno, da li one imaju karakter prisiljavanja oštećenog na sa spolnim odnošajem izjednačenu spolnu radnju sa optuženim upotrebom sile ili prijetnje da će neposredno napasti na njegov život i tijelo. Kako je to prvostepeni sud propustio učiniti i time se odrediti prema stavu odbrane iznesenom u završnoj riječi, na šta se osnovano ukazuje žalbom branitelja, pobijana presuda ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama te je time učinjena bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz člana 312. stav 1. tačka k) ZKP FBiH.“

(Rješenje Vrhovnog suda FBiH, broj 01 0 K 000702 15 Kž 4 od 20.01.2016. godine)

Nema razloga zbog čega se iteracijska opasnost za produženje pritvora može zamijeniti mjerama zabrane

Član 312. stav 1. tačka k) Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine

POGREŠNO JE SHVATANJE PRVOSTEPENOG SUDA DA SE PRISUSTVO OPTUŽENOG ZA USPJEŠNO VOĐENJE KRIVIČNOG POSTUPKA UMJESTO MJERE PRITVORA IZ OSNOVA ČLANA 146. STAV 1. TAČKA C) ZKP FBiH MOŽE POSTIĆI MJERAMA ZABRANE IZ ČLANA 140. I 140a. TAČKA B) ZKP FBiH OVO ZBOG TOGA, JER POMENUTI PRITVORSKI OSNOV NEMA ISKLJUČIVI CILJ DA OBEZBJEDI PRISUSTVO OPTUŽENOG NA GLAVNOM PRETRESU, VEĆ DA POVODOM KONKRETNOG KRIVIČNOG DJELA OTKLONI ITERACIJSKU OPASNOST, DAKLE, DA SVOJOM PREVENTIVNOM PRIRODOM ELIMINIŠE OPASNOST (IZMEĐU OSTALIH OPASNOSTI) DA OPTUŽENI PONOVI KRIVIČNO DJELO ZA KOJE SE MOŽE IZREĆI KAZNA ZATVORA TRI GODINE ILI TEŽA KAZNA.

Iz obrazloženja:

„U odnosu na postojanje posebnog pritvorskog razloga za produženje pritvora iz osnova propisanog u tački c) stav 1. člana 146. ZKP-a F BiH, na kom osnovu je isključivo koncipiran i stoji prijedlog Tužilaštva za produženje mjere pritvora optuženom, izostalo je iznošenje bilo kakvih razloga o tom i takvom prijedlogu Tužilaštva. Prvostepeni sud iznosi samo argumentaciju da je optuženom umjesto mjere pritvora opravdano izreći mjere zabrane bliže navedene u izreci osporenog rješenja.

Međutim, po nalaženju ovoga suda to je učinjeno na jedan nepravilan način u kome je vidljivo i nerazumijevanje same suštine pojedinih mjera zabrane i ciljeva koji se njihovim određivanjem postižu, a posebno naspram mjere pritvora predložene u konkretnom slučaju. Naime, prvostepeni sud (na strani 6 u predzadnjem stavu rješenja), pored ostalog navodi, da prijedlog kantonalnog tužioca (sa ročišta o kontroli pritvora optuženom) da se optuženom pritvor produži iz osnova propisanih članom 146. stav 1. tačka c) ZKP FBiH nije osnovan, jer se u konkretnom slučaju, po nalaženju tog suda, prisustvo optuženog za uspješno vođenje krivičnog postupka može postići izricanjem mjera zabrane koje su propisane članom 140 i 140a tačka b) ZKP-a FBiH. Očigledno je da prvostepeni sud na ovom mjestu gubi iz vida da pritvorski osnov iz tačke c) stav 1. člana 146. ZKP-a FBiH nema za isključivi cilj da obezbjedi prisustvo optuženog na glavnom pretresu, već prije svega on ima za cilj da povodom konkretnog izvršenog krivičnog djela otkloni iteracijsku opasnost, dakle, da svojom preventivnom prirodom eliminiše opasnost da će optuženi boravkom na slobodi, (između ostalih opasnosti), ponoviti krivično djelo za koje se može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna.

Istovjetne zamjerke mogu se dati i obrazloženju iznesenom na strani sedam pobijanog rješenja, gdje prvostepeni sud nakon analize sadržaja izvoda iz kaznene evidencije za optuženog ( ključnog u ovom slučaju za egzistiranje pritvorskog osnova iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKP- a FBiH), ranije pravosnažne osude ne dovodi u vezu sa ovim posebnim pritvorskim osnovom, nego, napuštajući teren tog pritvorskog osnova, nastavlja sa iznošenjem razloga o mjerama koje će najefikasnije obezbjediti prisustvo optuženog i uspješno vođenje krivičnog postupka, nalazeći da postoji i opasnost od uticaja optuženog na Đe.S., Š.H. (saizvršilaca u predmetnom krivičnom djelu protiv kojih je postupak razdvojen), budući da je potrebno izvršiti njihovo suočenje sa optuženim, tokom saslušanja optuženog S.E. po prijedlogu odbrane. Po svemu sudeći je takvo nalaženje opredijelilo prvostepeni sud da u drugom stavu dispozitiva pobijanog rješenja odredi i mjeru zabrane sastajanja optuženog sa svjedocima Đ.S. i Š.H.

Dakle, po ocjeni ovog suda osnovano je isticanje u žalbi kantonalnog tužioca da prvostepeni sud u pobijanom rješenju nije dao razloge zbog čega odbija prijedlog tužioca da se optuženom produži pritvor zbog opasnosti da će ponoviti krivično djelo (član 146. stav 1. tačka c) ZKP FBIH), odnosno razloge kako će se mjerama zabrane koje je izrekao otkloniti opasnost sadržana u pritvorskom osnovu na kome tužiteljica insistira u prijedlogu za produženje pritvora. Zbog nedostatka tih razloga u pobijanom rješenju učinjena je bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz člana 312. stav 1. tačka k) ZKP FBiH“.

(Rješenje Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj: 03 0 K 015375 16 Kž 6 od 16.12.2016. godine)

Pogrešno  i nepotpuno utvrđeno  činjenično stanje kao razlog za ukidanje prvostepene presude

Član 330. stav 1. tačka b) Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine

SHVATANJE DA ISKAZ SVJEDOKA UVIJEK MORA BITI POTKRIJEPLJEN NEKIM DRUGIM DOKAZOM DA BI BIO VJERODOSTOJAN, VODILO BI TOME DA SE SVJEDOCIMA KOJI SU JEDINI OČEVIDCI NEKOG DOGAĐAJA, NE BI MOGLA POKLONITI VJERA BEZ OBZIRA NA UVJERLJIVOST I VJERODOSTOJNOST NJIHOVOG KAZIVANJA ŠTO BI ZNAČILO I NARUŠAVANJE PRINCIPA SLOBODNE OCJENE DOKAZA JER BI SE DOKAZNA VRIJEDNOST TAKVIH ISKAZA UNAPRIJED ODREĐIVANA OKOLNOŠĆU DA LI SU ONI POTVRĐENI (DRUGIM DOKAZIMA) ILI NE, A NE PREMA SLOBODNOM UVJERENJU SUDA.

Iz obrazloženja:

„I po ocjeni ovog suda pogrešno je prvostepeni sud postupio kada je pošao od toga da iskaz svjedoka mora biti potkrijepljen drugim dokazima, pa da bi mu se poklonila vjera. Da je prvostepeni sud zaista takvog shvatanja, jasno se vidi po tome što dio iskaza istog svjedoka cijeni istinitim jer je potvrđen drugim dokazom (iskazom svjedokinje), a dio cijeni neistinitim, jer taj dio nije potvrđen nekim drugim dokazom.

S tim u vezi ovaj sud podsjeća da se osuđujuća presuda može zasnovati i na iskazu samo jednog svjedoka, ukoliko taj iskaz udovoljava onim kriterijima koji ga čine vjerodostojnim dokazom, tj. ako je zakonit, dosljedan i uvjerljiv tako da nema kontradiktornosti u ključnim dijelovima, te da ničim nije doveden u ozbiljnu sumnju, a što cijeni sud u svakom konkretnom slučaju, i u ovisnosti od svih okolnosti nekog događaja. Suprotno shvatanje, tj. zahtjev da iskaz svjedoka uvijek mora biti potkrijepljen nekim drugim dokazom, vodilo bi tome da se svjedocima koji su jedini očevici nekog događaja, (a u konkretnom slučaju je to oštećeni), ne bi mogla pokloniti vjera bez obzira na uvjerljivost i dosljednost njihovog kazivanja. To bi ujedno značilo i narušavanje principa slobodne ocjene dokaza, jer bi se dokazna vrijednost takvih iskaza unaprijed određivala okolnošću da li su oni potvrđeni (drugim dokazom) ili ne, a ne prema slobodnom uvjerenju suda. Dakle, u konkretnom je slučaju prvostepeni sud prvo pošao od pogrešnog shvatanja da je istinitost dijelova iskaza svjedoka oštećenog ovisna o postojanju potvrđujućih dokaza, a da pri tome nije cijenjeno da li taj iskaz, gledano u cjelini, udovoljava kriterijima o kojima je prethodno bilo riječi. Ovo posebno u situaciji kada za dokaz, na koji se prvostepeni sud oslanja kod ocjene da je iskaz svjedoka neistinit (otpusnica iz bolnice), postoji razumno objašnjenje zbog čega se u istom i ne moraju nalaziti konstatirane povrede oštećenog o kojima je svjedočio. Također, nije sporno ni to da sud može prihvatiti dio iskaza nekog svjedoka kao vjerodostojan, a u drugim njegovim dijelovima ga ne prihvatiti, ali u takvim situacijama valja postupati sa naročitim oprezom, i obrazložiti sve ono što je proizvelo takav zaključak suda, uključujući i motiv svjedoka da u nekim dijelovima svog iskaza ne govori istinu.

Slijedom toga, ovaj sud nalazi da je usljed ovakve pogrešne ocjene dokaza i činjenično stanje ostalo pogrešno i nepotpuno utvrđeno, zbog čega je valjalo žalbu tužiteljice u ovom dijelu uvažiti“.

(Rješenje Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj: 06 0 K 007358 15 Kž   od 18.02.2016. godine)

Sudska praksa predstavlja jednu od komponenti pravnog sistema. Sastoji se iz odluka svih pravnih oblasti svih sudova sa daljom razgranatom strukturom na podgrupe i   područja. U anglosaksonskom pravnom sistemu, za razliku od našeg, sudska praksa ima značaj izvora prava. U kontinentalnom pravu, o ovom pitanju postoje dva suprotna stava. Po jednima sudskoj praksi treba priznati značaj izvora prava, jer usljed dvostepenosti suđenja stavovi viših sudova prodiru kao izvor prava, a po drugima sudskoj praksi ne treba priznati ovaj karakter. U savremenoj teoriji i praksi sve više jača teza o sudskoj praksi kao izvoru prava.