SUDSKA PRAKSA RADNO PRAVO 

Član 2. i 27. stav 2. Zakona o porezu na dohodak

SAGLASNO PRAVILIMA MATERIJALNOG PRAVA SADRŽANIM U ZAKONU O POREZU NA DOHODAK FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE UNATOČ TOME ŠTO JE ZAPOSLENIK OBVEZNIK PLAĆANJA POREZA NA DOHODAK – ČLAN 2. I 27. STAV 2. NAVEDENOG ZAKONA, OBRAČUN, OBUSTAVU I UPLATU AKONTACIJE POREZA NA DOHODAK OD NESAMOSTALNE DJELATNOSTI VRŠI POSLODAVAC ILI SAM OBVEZNIK POREZA, KOJI NIJE OVLAŠTEN DA ZAHTJEV ZA ISPLATU IZNOSA POREZA NA DOHODAK ISTAKNE U ODNOSU NA POSLODAVCA.

(Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj: 65 0 Rs 356032 16 Rev od 07.09.2017. godine).

Član 2. stav 1. Općeg kolektivnog ugovora i član 3. Zakona o radu

VLASNIK OBRTNIK IMA STATUS POSLODAVCA I NA ISTOG SE ODNOSE ONE ODREDBE ZAKONA O RADU I OPĆEG KOLEKTIVNOG UGOVORA KOJE TRETIRAJU PRAVA I OBAVEZE POSLODAVCA.

Iz obrazloženja:

Također su neutemeljeni revizijski navodi da se na tuženog u konkretnom sporu ne može primijeniti Opći kolektivni ugovor iz razloga što je tuženi fizička osoba, obrtnik i vlasnik SZR Frizerski salon „Sport“, te da je udružen u obrtničku komoru, koja nije potpisnik Općeg kolektivnog ugovora. Ovo iz razloga što Opći kolektivni ugovor koji je stupio na snagu 08.09.2005. godine, čiji ugovarač je između ostalog i Udruženje poslodavaca Federacije Bosne i Hercegovine, odredbom člana 2. stav 1. reguliše da je Kolektivni ugovor obavezujući i da važi za sve pravne subjekte, dakle za sve poslodavce. Nadalje, prema odredbi člana 3. Zakona o radu poslodavac je fizičko ili pravno lice koje zaposleniku daje posao na osnovu ugovora o radu. Dakle, vlasnik obrtnik ima status poslodavca i na istog se odnose one odredbe Zakona o radu i Općeg kolektivnog ugovora koje tretiraju prava i obaveze poslodavca.

(Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj: 17 0 Rs 040323 15 Rev od 09.02.2017. godine).

Član 5. Zakona o radu

RADNJE KOJE PREDUZIMA POSLODAVAC, ODNOSNO NJEGOV ZAKONSKI ZASTUPNIK, U CILJU EFIKASNIJE ORGANIZACIJE POSLA I RADNE DISCIPLINE, A KOJE SE ODNOSE NA SVE ZAPOSLENIKE, NE PREDSTAVLJAJU MOBING. ISTO TAKO, NI ČINJENICA DA SU TUŽITELJI DOBILI OPOMENE PRED OTKAZ ZBOG NE IZVRŠAVANJA RADNIH OBAVEZA, UKOLIKO SU DATE U SKLADU SA ZAKONSKIM OVLAŠTENJIMA, NE MOGU SE SMATRATI OBLIKOM DISKRIMINACIJE, OSIM AKO ZA CILJ IMAJU UGROŽAVANJE RADNOG MJESTA TUŽITELJA ILI IMAJU SISTEMSKI I PONIŽAVAJUĆI KARAKTER.

(Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj: 58 0 Rs 092256 17 Rev od 06.04.2017. godine).

Član 72. stav 3. Zakona o radu

ZAPOSLENIK IMA PRAVO NA NAKNADU PLAĆE ZA VRIJEME NESKRIVLJENOG PREKIDA RADA, A TRAJANJE OVOG PRAVA NIJE OGRANIČENO ZAKONOM.

Iz obrazloženja:

Drugostepeni sud je shvatanja da tužitelju ne pripada pravo na naknadu plaće u smislu člana 72. stav 3. Zakona o radu koji se odnosi na privremeni zastoj u proizvodnji, kod činjenice da više od 4 godine radne neangažovanosti tužitelja, ne može se smatrati privremenim zastojem u proizvodnji, da tužitelj tokom postupka nije dokazao razloge zbog kojih nije radio, tako da na pouzdan način nije utvrđeno da li je do prekida rada došlo krivicom tužitelja ili zbog privremenog zastoja u proizvodnji ili iz drugih razloga.

Po ocjeni ovog suda ovaj zaključak drugostepenog suda je neprihvatljiv. Naime, drugostepeni sud u potpunosti zanemaruje da je tuženi u odgovoru na tužbu izričito naveo da tuženi ne radi više godina i da tužitelj nije kriv što je došlo do prekida rada kao nespornu činjenicu da tuženi kao poslodavac u utuženom periodu tužitelju nije riješio radno pravni status. Kod ovakvog utvrđenja i nespornih činjenica da tuženi ne radi više godina i da je sam tuženi učinio nespornim da tužitelj nije kriv što je došlo do prekida kod tuženog, neprihvatljivo je stanovište drugostepenog suda kojim stavlja na teret tužitelju da dokazuje činjenice da nije kriv što nije dolazio na posao. Dakle, shodno navedenom može samo proizilaziti zaključak da razlozi za prekid rada su mogli biti iznuđeni objektivnim okolnostima ili postupcima tuženog kao poslodavca, a nikako skrivljenim ponašanjem zaposlenika. Nadalje, za razliku od plaće koja se ostvaruje radom, naknada plaće se ostvaruje bez rada u slučajevima koji su određeni zakonom, kolektivnim ugovorom i pravilnikom o radu. U konkretnom slučaju za naknadu plaće za vrijeme neskrivljenog prekida rada postoji osnov u zakonu i u Pravilniku o radu tuženog. Prema tome, radi se o jednom od prava proisteklih iz rada, koje su zakon, a i akti samog poslodavca izričito garantovali, pri čemu mjere trajanja ovog prava nisu ograničene niti u zakonu, a ni u pravilniku o radu, dakle, ne predviđaju potpuni gubitak ovog prava, odnosno naknade plaće u slučaju prekida rada u dužem trajanju. Iz navedenih razloga, drugostepeni sud je u osporenoj odluci pogrešno primijenio materijalno pravo i relevantne odredbe člana 123. i člana 126. ZPP-a, kada je u konačnici odbio ovaj dio tužbenog zahtjeva usmjeren na naknadu plaće i doprinosa u spornom periodu od 01.01.2009. do 12.04.2013. godine, te neosnovano prebacio na tužitelja teret dokazivanja određenih činjenica koje i nisu bile sporne.

(Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj: 53 0 Rs 045534 17 Rev od 10.10.2017. godine).

Član 19. stav 4. u vezi sa članom 64. stav 2. Zakona o radu

ZAPOSLENIKU KOJI ZA VRIJEME BOLOVANJA USLJED PRETRPLJENE POVREDE NA RADU IMA SKLOPLJEN UGOVOR O RADU NA ODREĐENO VRIJEME TAJ UGOVOR PRESTAJE EX LEGE, ISTEKOM VREMENA NA KOJI JE SKLOPLJEN. DALJNJIM KORIŠTENJEM BOLOVANJA UGOVOR NIJE „PRETVOREN“ U UGOVOR O RADU NA NEODREĐENO VRIJEME.

Iz obrazloženja:

Predmet spora je tužbeni zahtjev upravljen na utvrđenje da je radni odnos tužitelju pretvoren u radni odnos na neodređeno vrijeme uz kondemnatorni zahtjev vraćanje na posao, isplatu naknade plaća i razlike plaća u označenim periodima.

Iz činjeničnih utvrđenja nižestepenih sudova, proizilazi da je tužitelj bio zaposlen kod tuženog osnovom ugovora o radu na određeno vrijeme od 01.10.2011. godine do 31.08.2013. godine, da je mjesec dana prije isteka vremena na koje je zaključen posljednji ugovor o radu na određeno vrijeme tužitelj doživio povredu na radu 30.07.2013. godine zbog koje je bio na bolovanju preko 3,5 mjeseci, odnosno od 30.07- 22.11.2013. godine, da po povratku tužitelja sa bolovanja tuženi je svojom odlukom (22.11.2013.) utvrdio mu prestanak ugovora o radu sa danom donošenja, a zbog isteka vremena na koji je sklopljen Ugovor o radu broj … od … godine. Nije bilo sporno da je tužitelj kod tuženog po ugovorima o radu na određeno vrijeme (od 01.10.2011.g; od 01.04.2012.g. i od 01.12.2012.g.) bio u radnom odnosu neprekidno dvije godine, 1 mjesec i 21 dan.

Na osnovu tako utvrđenog činjeničnog stanja, a za koja je vezan revizijski sud (čl. 240. st.2. ZPP) nižestepeni sudovi su pravilno primijenili materijalno pravo (čl. 19, 64, 86. st. 1. tč. 6. ZOR) kada su odbili tužbeni zahtjev, a za pravni zaključak o neosnovanosti tužbenog zahtjeva u obrazloženju svojih presuda dali su jasne i detaljne razloge koje kao pravilne prihvata i ovaj sud bez potrebe za njihovim ponavljanjem.

Odredbom člana 19. stav 4. ZOR propisano je: “Ako zaposlenik izričito ili prećutno obnovi ugovor o radu na određeno vrijeme sa istim poslodavcem, odnosno izričito ili prećutno zaključi sa istim poslodavcem uzastopne ugovore na određeno vrijeme na period duži od dvije godine bez prekida takav ugovor smatrat će se ugovorom o radu na neodređeno vrijeme, ako kolektivnim ugovorom nije drugačije određeno.”

Odredbom člana 20. stav 1. tog zakona propisano je: „Prekidom ugovora o radu iz člana 19. stav. 4. ovog zakona ne smatraju se prekidi nastali zbog: … 2. bolovanja; …“

Odredbom člana 64. ZOR propisano je: „(1) Zaposleniku koji je pretrpio povredu na radu … za vrijeme dok je privremeno nesposoban za rad, poslodavac ne može otkazati ugovor o radu; (2) U slučajevima i za vrijeme iz stava 1. ovog člana, poslodavac ne može zaposleniku otkazati ugovor o radu koji je zaključen u skladu sa ovim zakonom i na određeno vrijeme”.

Prema odredbi člana 86. stav 1. tog zakona „Ugovor o radu prestaje: … 6. istekom vremena na koje je sklopljen ugovor o radu na određeno vrijeme; …“

Ovaj revizijski sud zapaža da o pravnom pitanju koje pokreće predmetna parnica – prerastanju ugovora na neodređeno vrijeme zbog bolovanja uslijed povrede na radu, ni jedna odredba dosadašnjeg ZOR (iz 1999. godine primjenjuje se jer je bio na snazi u vrijeme nastanka spornog odnosa) nije jasno propisivala rješenje tog pitanja. Dakle, u tom zakonu u odnosu na to pitanje postojala je pravna praznina, pa je isto valjalo sagledati tumačenjem odredbi.

Smisaonom povezanošću citiranih odredbi (sistemskim tumačenjem) imajući u vidu njihov cilj i ulogu u društvu, ovaj sud izvodi zaključak da nakon što je tužitelju isteklo vrijeme za koji je sklopljen posljednji ugovor o radu na određeno vrijeme tada je isti prestao (ex lege, 86. st. 1. tč. 6. ZOR), a zbog činjenice bolovanja uslijed pretrpljene povrede na radu (čl. 64. ZOR) i time nastale pravne fikcije da se ne smatra prekidom ugovora (čl. 20. st. 1. tč 2. ZOR) – po tom ugovoru tužitelju nije radni odnos na određeno vrijeme pretvorio u radni odnos na neodređeno vrijeme (čl. 19. st. 4. tog zakona). Nakon što je tužitelju isteko posljednji sklopljeni ugovor o radu na određeno vrijeme, period radnopravnog statusa je posebne vrste (društveno) zaštićen zbog pretrpljene povrede na radu i ta činjenica, sama po sebi, ne dovodi do automatskog prerastanja radnog odnosa na neodređeno vrijeme. Iznijeto tumačenje, po shvatanju ovog suda, u skladu je sa objektivnim ciljem zakonodavca, povoljan za zaposlenika i poslodavca. Za zaposlenika, zaštićen u radnopravnom statusu (ali, ne preko obima tog prava), a za poslodavca, mimo njegove volje nema teret radnog angažovanja zaposlenika. U suprotnom bi se u potpunosti izigrala odredbe člana 64. stav 2. ZOR čiji je smisao zaštita zaposlenika prilikom korištenja bolovanja zbog pretrpljene povrede na radu.

U prilog iznijetog tumačenja o spornom pravnom pitanju, valja reći da usvajanjem važećeg ZOR9 (stupio na pravnu snagu 20.08.2015.g.) ta pravna praznina je prestala da postoji (st. 3. čl. 71.).

Ovo, jer odredbom člana 71. tog zakona je propisano: „(1) Radniku koji je pretrpio povredu na radu … poslodavac ne može otkazati ugovor o radu za vrijeme privremene spriječenosti za rad zbog liječenja ili oporavka … ; (2) U slučajevima i za vrijeme iz stava 1. ovog člana, radniku ne može prestati ugovor o radu koji je zaključen na određeno vrijeme … ; (3) U slučaju iz stava 2. ovog člana ugovor o radu na određeno vrijeme se neće smatrati ugovorom o radu na neodređeno vrijeme u smislu člana 22. stav 4. ovog zakona“.

Posljednje pomenuta odredba člana 22. stav 4. tog novog zakona reguliše kad se ugovor o radu na određeno vrijeme smatra ugovorom na neodređeno vrijeme. Bitno je pomenuti da tu pravnu fikciju reguliše istovjetano u odnosu na predpostavke, kao što je propisivala odredba člana 19. stav 4. ZOR iz 1999.godine. Razlika je u vremenskom periodu, sada je duži – tri godine a ne dvije, kako je bilo po dosadašnjem zakonu.

Kako pravna sudbina tužbenog zahtjeva u dijelu povrata na rad i tražene novčane isplate izravno zavisi o utvrđenju zakonitosti odnosno nezakonitosti rješenja o prestanku radnog odnosa, to su nižestepene presude u tom dijelu pravilne i zakonite.

(Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj: 49 0 Rs 026007 15 Rev od 24.12.2015. godine)

Član 88. stav 1. i član 22. Zakona o radu

ODBIJANJE UPUTE OD STRANE ZAPOSLENIKA NA RAD U INOSTRANSTVO, U OKOLNOSTIMA KADA NIJE POSTIGNUTA PISMENA SUGLASNOST IZMEĐU ZAPOSLENIKA I POSLODAVCA O USLOVIMA RADA U INOSTRANSTVU I VRAĆANJE U ZEMLJU, NE PREDSTAVLJA TEŠKU POVREDU RADNE DUŽNOSTI, NITI TAKVO PONAŠANJE ZAPOSLENIKA PREDSTAVLJA PRAVNI OSNOV ZA PRESTANAK NJEGOVOG RADNOG ODNOSA.

Iz obrazloženja:

Predmet spora je zahtjev tužitelja da se poništi kao nezakonita odluka tuženog o otkazu ugovora o radu, da se vrati na posao i tuženi mu naknadi platu za vrijeme trajanja nezakonitog otkaza, regres za 2011. godinu i troškove prevoza za osam mjeseci 2009. godine.

U postupku pred nižestepenim sudovima je utvrđeno da je tužitelj, na osnovu ugovora o radu na neodređeno vrijeme, bio u radnom odnosu kod tuženog od 03.01.2008. godine i obavljao poslove radnika visokogradnje, sa mogućnošću obavljanja poslova u inostranstvu, da je tuženi svojom odlukom broj … od … godine otkazao tužitelju ugovor o radu zbog teže povrede radne obaveze, pozivajući se u obrazloženju odluke na upozorenje od … godine, koje je dato tužitelju i odnosi se na njegove obaveze iz radnog odnosa i mogućnost otkaza ugovora o radu, te neprihvatanje od strane tužitelja odluke tuženog od … godine, kojom je upućen na rad u inostranstvo, da između tužitelja i tuženog nije postignuta pismena saglasnost u pogledu uslova rada u inostranstvu i vraćanja u zemlju, da je tužitelj odluku o otkazu ugovora o radu primio putem pošte dva do tri dana od kada mu je saopšteno da se upućuje na rad u inostranstvo, da mu nije pružena mogućnost da iznese svoju odbranu, iako za to nije bilo opravdanog razloga.

Drugostepeni sud je na osnovu činjeničnog stanja utvrđenog od strane prvostepenog suda zaključio da je tužbeni zahtjev osnovan, a što prihvata i revizijski sud.

Prema odredbi člana 88. stav 1. Zakona o radu10 poslodavac može otkazati ugovor o radu bez obaveze poštivanja propisanog otkaznog roka, kada zbog kršenja obaveza iz radnog odnosa ili zbog neispunjavanja obaveza iz ugovora o radu, nastavak radnog odnosa nije moguć.

Prema odredbi člana 22. Zakona o radu, kada se zaposlenik upućuje na rad u inostranstvo, prije odlaska zaposlenik mora postići sa poslodavcem pismenu saglasnost u pogledu trajanja rada, valute u kojoj će biti isplaćena plaća i druga primanja u novcu i naturi na koja zaposlenik ima pravo za vrijeme rada u inostranstvu, kao i o uslovima vraćanja u zemlju.

S obzirom na izložena činjenična utvrđenja, a posebno da je tuženi donio odluku o upućivanju više zaposlenika na rad u inostranstvo, među kojima je i tužitelj, a da nije postignuta pismena saglasnost o uslovima rada u inostranstvu i vraćanja u zemlju, tada odbijanje takve upute od strane tužitelja ne predstavlja tešku povredu radne dužnosti iz citirane odredbe Zakona o radu, niti takvo ponašanje zaposlenika predstavlja pravni osnov za prestanak njegovog radnog odnosa.

Iz tih razloga se ne mogu prihvatiti revizijski navodi da je tuženi ispoštovao zakonsku proceduru oko upućivanja tužitelja na rad u inostranstvo pozivajući se na član 13. ugovora o radu i Odluku o upućivanju zaposlenika na rad u inostranstvo jer ove odredbe ne sadrže konkretne uslove rada u državi gdje je upućen tužitelj, a u smislu odredbe člana 22. Zakona o radu.

(Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj: 63 0 Rs 016179 14 Rev od 08.03.2016. godine)

Član 89. Zakona o radu

POSLODAVAC NE MOŽE SVOJIM PRAVILNIKOM PRODUŽITI ROK U KOJEM MOŽE OTKAZATI UGOVOR O RADU, NITI MOŽE PROPISATI, SUPROTNO ZAKONSKOM ODREĐENJU, DA TAJ ROK POČINJE TEĆI OD DANA DONOŠENJA DISCIPLINSKE MJERE.

(Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj: 39 0 Rs 026418 15 Rev od 03.03.2016. godine)

PRESTANKOM VAŽENJA ZAKONA PRESTAJE I VAŽITI PRAVILNIK DONESEN NA OSNOVU NJEGA.

(Pravni stav usvojen na sjednici Građanskog odjeljenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine od 20.04.2016. godine)

Sudska praksa predstavlja jednu od komponenti pravnog sistema. Sastoji se iz odluka svih pravnih oblasti svih sudova sa daljom razgranatom strukturom na podgrupe i   područja. U anglosaksonskom pravnom sistemu, za razliku od našeg, sudska praksa ima značaj izvora prava. U kontinentalnom pravu, o ovom pitanju postoje dva suprotna stava. Po jednima sudskoj praksi treba priznati značaj izvora prava, jer usljed dvostepenosti suđenja stavovi viših sudova prodiru kao izvor prava, a po drugima sudskoj praksi ne treba priznati ovaj karakter. U savremenoj teoriji i praksi sve više jača teza o sudskoj praksi kao izvoru prava.